Zapisi Alberta Fortisa iz 1772. godine koji govore o poplavama u Kokorićima

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin

Ovih dana svjedoci smo velikih poplava u Vrgorskoj krajini. Posebno je teško na prostoru malenog polja Bunina, u selu Kokorići, gdje se izlila estavela Betina. Međutim, ovo nije nipošto prva ovakva poplava, čemu svjedoče i zapisi iz 1772. godine

Talijanski istraživač i putopisac Alberto Fortis (1741.-1803.) posjetio je Vrgorsku krajinu u listopadu 1772. godine i na tom području boravio nekoliko dana. Stigao je utvrditi nalazi li se u polju Rastok izvor rijeke Norin, ali je pritom obišao i selo Kokoriće, gdje ga je u svojoj kući udomaćio ovdašnji vojvoda Antun Pervan. Zahvalio se plemenitom starcu biranim riječima u svojoj knjizi, a Fortisov crtač je nacrtao vojvodu i djevojku iz njegove kuće. Znameniti putopisac bio je i u Vrgorcu, razgledao je rudnik Paklina, selo Milošiće, krška polja Rastok i Jezero, poljce Bunina te proboravio na graničnom području prema osmanlijskoj Hercegovini.

Svoj posjet Vrgorskoj krajini Fortis je opisao u svom glasovitom djelu Viaggio in Dalmazia, odnosno Putu po Dalmaciji, koje je u dva sveska objavljeno u Veneciji 1774. godine, a kasnije i u prijevodima na druge jezike.

Za ovu priliku prenosimo Fortisove riječi koje se tiču Kokorića i Bunine, pogotovo poplava na ovom području. Vrlo je važan zapis da je poplava znala doći i do drugog kata kule u kojoj je živio vojvoda Pervan.

„…Zaputih se iz Drvenika da pregazim Biokovo na konju, ali ne bijaše moguće nastaviti put tako udobno. Staze na najvišem dijelu planine često se provlače između hridinastih gromada, a ponekad su na rubu kakve provalije. Kada sam prešao vrh Biokova, proslijedih dijelom pješice, a dijelom u sedlu, predvođen pratiocima što mi ih udvorni vojvoda PERVAN iz Kokorića bijaše poslao. Put morlačkih pješaka od Zaostroga do ovoga sela u unutrašnjosti ima nepunih pet milja; ali oni hode s čudesnom vještinom verući se po najstrmijim stijenama i spuštajući se niz najvrletnije litice gdje bi se reklo da samo ptice mogu proći. Meni je trebalo šest debelih ura da prijeđem planinu cestom za četveronošce; i napokon stigoh do doma toga dobrog vojvode koji me primio s iskrenom srdačnošću. Kuće ovog čestita čovjeka sagrađene su u obliku turske kule; ja sam imao posebnu kulu iz koje sam za ručak i večeru prelazio u obiteljsku kulu. Žena i nevjesta moga domaćina pojavljivale su se da mi poljube ruku kada sam ulazio, te se nisu više ukazivale do časa moga izlaska nakon jela. Kućne djevojke stajale su iza pukotina na vratima da gledaju mene i moga crtača kao dvije čudnovate životinje, kako odijelom, tako i ponašanjem. Za stolom je s nama sjedio časni starac, a jela spremljena na turski način donosio je njegov sin. Ovaj vojvoda ugledna je osoba u malenom selu i zaista ima darovitosti koja mu se razvila i bez grada; u mladosti je sastavio mnoge ljubavne i junačke pjesme.

On mi je govorio o nekim ponorima iz kojih katkad u jesen i s proljeća navali voda s krajnjom žestinom i u toliko veliku izobilju da se Kokorića dolina, koja će biti duga dobre tri milje, u roku nekoliko dana pretvori u vrlo duboko jezero. PERVANOVE kuće smještene su na hrptu brežuljka, tako da se treba spuštati znatan komad puta prije nego što se stigne na dno doline; ali unatoč toj povišenosti, voda se naglo jedne noći tako izuzetno podigla, te je dosegla drugi kat kule u kojoj je živio dobri starac i zamalo mu nije zapriječila izlaz na vrata što vode na vanjsko stubište. Htio sam poći vidjeti jedan ili dva od tih ponora što su svi međusobno slični. Grmovi što ih okružuju pokriti su mahovinom i pocrnjelom žabokrečinom i to im daje tužan izgled. Najveći ima u promjeru otvora dvadeset stopa, a dubok je stotinu i dvadeset; na dnu uvijek ima vode, a prije nekoliko godina našao se netko tko je htio provjeriti njezinu količinu i razinu. Našlo se dvanaest stopa vode i njezina je razina odgovarala razini Jezera koje je odatle daleko nekoliko milja. Poslije velikih kiša u unutrašnjosti Bosne ovi ponori, ili jame, kako kažu Slaveni, izbacuju stupce vode do visine do dvadeset stopa. Za petnaest dana kokorićko jezero zna dosegnuti najveću visinu, a ponekad iznenada premaši uobičajene mjere zbog novih kiša ili otapanja snijega u unutrašnjosti; u roku dva mjeseca polje se osuši. Silna količina ribe izlazi iz zemaljske utrobe zajedno s tim divovskim izvorima; a kada vode opadnu, stanovnici je mnogo love vršama ili mrežama učvršćenima pri ušću ponora. Zbog tanka zemljišta što pokriva Kokorića udolinu, ovdje se ne zadržava loš zrak nakon otjecanja voda.“

Stara kula koju Fortis spominje, nalazi se na ovoj fotografiji na višem položaju. Na njoj su vidljiva četiri prozorčića, a poplavna voda dosezala je prva dva prozorčića na kuli. (izvor: Felena Pervan)

Branko Radonić

Ostavite komentar

o društvu

Društvo prijatelja vrgorske starine je udruga građana, prva organizacija ovakve vrste u Vrgorcu, osnovana radi sveobuhvatnog promišljanja i aktivnog djelovanja na istraživanju povijesti, skupljanju povijesnih izvora, zaštiti materijalne i nematerijalne kulturne baštine i očuvanju lokalnog kulturnog identiteta Vrgorske krajine. Društvo svojim aktivnostima potiče na osnivanje stručno-znanstvenih i istraživačkih ustanova (arhiv, muzej, institut…) ili njihovih podružnica na području Vrgorca koje će sustavno djelovati sa istim ciljevima.

O PORTALU

Portal Vrgorskestarine.hr pokrenut je radi informiranja javnosti o aktivnostima Društva prijatelja vrgorske starine, a pogotovo za popularizaciju povijesne znanosti i neistražene lokalne povijesti Vrgorca. Portal je u cijelosti volonterski projekt.

Prenošenje sadržaja s ove stranice dopušteno je samo uz pravilno navođenje i citiranje izvora.

Autor i urednik: Branko Radonić, prof.

pratite nas

OSTALI PROJEKTI UREDNIKA

najnovije vijesti

OSTANITE U TIJEKU S AKTIVNOSTIMA DRUŠTVA

Izjava o privatnosti – tekst