Obje fotografije pokazuju sprovod Vida Kapovića 1969. godine. Na ovom sprovodu grane čempresa su nosile: Ruža Magzan, Sofija Franić, Anđa Ćulav i Manda Nizić. Prvi svećenik je fra Vjeko Vrčić, dok nam drugi u fratarskom habitu nije poznat. (izvor: Vrgorac nekad)
Stari Vrgorac ponosio se svojim originalnim narodnim običajima, a od kojih su tek rijetki preživjeli do danas. Stari ih uglavnom nisu prenijeli na mlade, a Vrgorac nema ustanovu koja bi sustavno prikupljala i arhivirala građu o njegovoj povijesti i baštini, tako da je dovoljan protok jedne generacije da običaj zauvijek nestane.
Neki od takvih izgubljenih običaja su vezani i za sprovod. Nekadašnja je sprovodna povorka u Vrgorcu izgledala potpuno drugačije nego danas. Na prvom mjestu, nije bila ograničena samo na groblje na Žbarama kao danas, već se nakon obreda kretala rutom od župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije preko Korza i Pijace do Žbara. Običaj je bio da ide prvo križ, iza njega djeca koja nose cvijeće, dok ih s obje strane koračajući jedan iza drugog prate odrasli muškarci. Potom u povorci ide žena koja nosi jastuk na kojemu je krunica, svijeća i križ, potom svećenik, zatim kapsa/kašeta koju nosi rodbina, a oko kapse/kašete žene u crnini bi nosile grane čempresa. A iza lijesa se nalazila ožalošćena obitelj i rodbina, zatim moguće pivači, a potom ostali građani.
Vrgorski sprovodi imaju i svoje specifično pjevanje kojemu također prijeti iščeznuće. Pučki pivači u sprovodnom obredu izvode: „Smiluj se meni, Bože“, „Blagoslovljen“ i „Oslobodi me, Gospode“ u izvedbi originalnoj za mjesto Vrgorac. O posebnosti nekadašnjeg načina pjevanja govorio je prije nekoliko godina i Davor Jelavić. „Ljudi koji su dolazili iz nekih drugih mjesta na naše sprovode, ostajali su zatečeni načinom pjevanja i zvukom koji se čuo posebice kada se išlo niz Pijacu prema groblju. Pjevača je obično bilo do desetak koji su pjevali iz puna grla. Pjevalo se troglasno. Tenori su vodili melodiju, baritoni su ih pratili u tercama, a basi su davali sveukupnu punoću zvuka. Dok je moja malenkost pjevala, ja sam ubacio i četvrti glas“.
Branko Radonić
