Povodom 78. obljetnice stradanja Vrgorčana od četnika Draže Mihajlovića, delegacije Grada Vrgorca i mjesnih odbora predvođene gradonačelnikom Antom Pranićem položile su vijence i zapalile svijeće kod mjesnih spomenika u Kozici i Rašćanima. Molitvu za ubijene Vrgorčane predvodili su župnici fra Željko Štrbac i don Ivan Periš.
U sklopu talijanske operacije „Albia“ koja je imala za cilj uništenje biokovskih partizana, a provedena je kroz drugu polovicu kolovoza 1942. na biokovsko-rilićkom području. U prvoj fazi talijanske i ustaške jedinice okružile su partizane na najvišim predjelima Biokova, dok je za potrebe druge faze uništenja partizana talijanska vojska 28. kolovoza 1942. godine svojim vojnim kamionima dovela u Vrgorac nekoliko stotina pripadnika Antikomunističke dobrovoljačke milicije (MVAC) – četnika iz nevesinjskog i stolačkog kraja. Suočen s opasnošću skorog uništenja, partizanski bataljon „Josip Jurčević“ uspio se izvući iz talijanskog obruča u noći istoga dana preko Zagvozda i Grabovca u smjeru Livna, pa su četnici udarili u prazno.
Zato su se 29. kolovoza krenuli osvećivati nad civilima. Četničke jedinice su izvršile masakr nad stanovništvom Vrgorske krajine duž Napoleonove ceste u selima Majići, Dragljanima s Dubravom, Vlaci, Kozici i Rašćanima i pritom ubili 145 ljudi. Svi su bili civili, a među njima i tri svećenika – kozički župnik fra Ladislav Ivanković, rašćanski župnik don Ivan Čondić i župnik Župe Biokovske don Joze Braenović. Prema recentnim istraživanjima toga dana u Majićima je ubijen jedan mještanin, u Dragljanima s Dubravom 17, u Vlaci 22, Kozici 68 i Rašćanima 37, dakle ukupno 145 uglavnom muškaraca, ali i staraca, žena i dječaka. Zabilježena su brojna i ranjavanja i silovanja, na stotine obiteljskih i gospodarskih objekata su zapaljene, a njihovi preživjeli mještani potpuno osiromašeni. Bio je to jedan od najtežih četničkih zločina počinjenih u Dalmaciji tijekom Drugog svjetskog rata.
Nebrojeni su tekstovi napisani o stradanju Vrgorčana u operaciji „Albia“ tijekom posljednjih skoro osam desetljeća. Za ovu priliku nabrojimo neke od najranijih. „Slobodna Dalmacija“, glasilo Jedinstvenog narodno-oslobodilačkog fronta Dalmacije u članku naslovljenom „Ratni zločinac general Mario Roatta“ piše 28. siječnja 1945.: “U kolovozu 1942. talijanski vojnici i hercegovački četnici, koje organizira general Roatta, pale i pljačkaju Dragljane, Kozicu, Rašćane i Župu. Prilikom tih zvjerstava ubijeno je 147 seljaka, većinom žena i djece”.
Isti list 6. veljače 1945. piše: „Biokovo je prošlo pet velikih talijansko-fašističkih ofenziva, od kojih su dvije brojile svaka po 30.000 okupatorskih vojnika, i oko dvadeset većih i manjih njemačkih ofenziva. U tim ofenzivama su učestvovali, pored okupatora i ustaša, četnici Draže Mihailovića uz podršku ‘gradjanskoga bloka’ u Splitu, koji su u kolovozu 1942. popalili sela Dragljane, Kozicu, Rašćane i Župu i ubili na svirep način 147 ljudi, većinom žena i djece. Talijanski i njemački fašisti popalili su na Biokovu i oko njega nekoliko hiljada kuća i staja, opljačkali na stotine vagona hrane, stoke, vina itd., ubili u odvukli u koncetracione logore stotine i hiljade staraca, žena i djece“.
Branko Radonić
