Sve nas je ražalostila vijest da je preminuo akademik Tonko Maroević (1941.-2020.). Veliki hrvatski pjesnik, esejist, prevoditelj, istraživač suvremene hrvatske umjetnosti, likovni i književni kritičar rodom iz Starog Grada na otoku Hvaru zadužio je cijelu hrvatsku i dalmatinsku kulturu. Bio je posebno vezan i za Vrgorac, često sudjelujući u programu Tinovih dana. Tijekom brojnih gostovanja u našemu gradu ostavio nam je mnogo divnih druženja i prekrasnih uspomena, a za vječnost nam je poklonio pjesmu koju je 2010. napisao o vrgorskom Gradskom parku.
I.
Iskat je tašto raskoš perivoja
kada Gradski park zadovoljiti nas može:
pitominom ko i divljinom prožet,
stijene i grane nižu se bez broja.
U sto smjerova račvaju se staze,
stepeništa se spuštaju i dižu,
kroz prodole vidici novi stižu
u labirint da svi se preobraze.
Kamena žila što od Matokita
vodi na istok prava čuda stvara:
Iz zemlje rastu bića vilovita,
iz svakog kutka drugi sloj se javlja.
U središnjoj se sjeni vid odmara,
od središnje se snage duh obnavlja.
II.
Da Gaudi je u Vrgorcu bio
park Guel ne bi uopće planirao,
zadivljen bi pred Gradskim parkom stao
i ćorava se posla okanio.
Naime, s mukom mašta ljudska ište
stvarat oblike, neobične, smjele,
što s prirodnima takmičit se žele –
– ishod je uvijek puko čudovište.
A moćna narav matokitskog bȉla
u kamenom podzemnom prostiranju
ljepotu stvorit bila je u stanju
što je u Gradskom parku izmilila –
– dopunu dobi u gustome granju,
stijenama doda skladnost zelenila.
Tonko Maroević, Vrgorac, 4. srpnja 2010.
