Godine 2006. urednica i radijska voditeljica Radio Biokova Željka Opačak snimila je i uredila emisiju o tradiciji pjevanja Gospina plača u Vrgorcu, motivirana željom da se ta vrijedna baština sačuva od zaborava.
Iako se dugo smatralo da je snimka izgubljena, naposljetku je pronađena i objavljena na YouTube kanalu vrgorskog župnika fra Josipa Repeše. Emisiju prate glasovi vrgorskih crkvenih pjevača, a u kratkom razgovoru fra Petar Vrljičak govori o povijesti Gospina plača u Dalmaciji i Vrgorcu, gdje se ova tradicija njeguje još od sredine 18. stoljeća.
Spjevali su ga tada fra Toma Babić i fra Petar Knežević, jer se osjetila potreba da se nepismenom puku na što pristupačniji način približi evanđeoska poruka Isusove muke, smrti i uskrsnuća, kao i bol njegove majke, Blažene Djevice Marije. Svoju su „Muku“ ispjevali u desetercu, a takav se način pjevanja ubrzo proširio dalmatinskim župama, razvijajući se u različitim lokalnim varijantama.
Fra Petar objašnjava kako se u Vrgorcu na Veliku srijedu pjeva Gospin plač, odnosno djelo „Muka Gospodina našega Isukrsta i Plač Matere njegove“ autora fra Petar Knežević, a upravo to pjevanje prati cijelu emisiju. U snimci se prepoznaju glasovi Drage Ercega, Jasminke Barin, Veljke Žderić i Ivice Markotića.
Međutim, župnik dodaje kako je u Vrgorcu postojao i drugi način pjevanja, temeljen na Gospinu plaču autora fra Toma Babić, poznat kao „buninsko pivanje“, odnosno kantanje. Tijekom korizme, stari Vrgorčani znali su u polju pjevati Muku Isusovu – najčešće bi se susrela dvojica muškaraca i zajedno otpjevala jedan dvostih.
Fra Petar također tumači kako se vrgorsko pjevanje razlikuje od imotskoga: dok napjev istih riječi u Imotskoj krajini vuče korijen iz ilirskog pjevanja, u Vrgorcu je bliži primorskom načinu, često u gotovo dvoglasju. Na Veliki petak pjevalo se „Za križem“ starim putovima kroz Buninu sve do 90-ih godina 20. stoljeća. Kako je broj sudionika opadao, tadašnji župnik fra Ivan Jukić uveo je procesiju kroz Vrgorac s križem i Presvetim oltarskim sakramentom.
Kako bi se očuvalo buninsko pivanje, fra Petar planirao je okupiti Vrgorčane koji ga još znaju te uključiti glazbenog stručnjaka koji bi ga zapisao u notama. No, jednako mu je bilo važno da se pjevanje nastavi njegovati i usmenom predajom – da se pjevači nakon obreda Velikog četvrtka okupe u crkvi i zapjevaju, kako bi tradicija ostala živa, a ne samo zapisana.
Ovaj primjer jasno pokazuje koliko brzo nestaje vrgorska nematerijalna baština. Nije dovoljna samo ljubav prema lokalnoj tradiciji – potrebni su i struka, infrastruktura te kontinuitet. Snimka iz 2006. godine, koja se činila gotovo „jučerašnjom“, danas je već dragocjen dokument koji je lako mogao biti izgubljen. Čak i kada se nešto snimi, bez sustavnog arhiviranja uvijek postoji opasnost od zaborava ili nestanka, kao što se u ovom slučaju zamalo i dogodilo.
Kako bi se nematerijalna baština Vrgorske krajine očuvala, nužna su četiri ključna elementa: ljubav, struka, infrastruktura i kontinuitet.
Branko Radonić
