Gradina je izgrađena od strane srednjovjekovnih gospodara Vrgorca, ali su je Osmanlije nadogradile i prilagodile svojim potrebama. Također, nekadašnja džamija s minaretom je 1690. pretvorena u crkvu sa zvonikom. Taj zvonik je zapravo bio minaret sa zvonom i opstao je do 1861. godine. Na koncu je 1913. srušena i stara crkva te je na njezinom mjestu izgrađena današnja župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije.
Što se tiče kula u samoj varoši, danas uglavnom imaju dvojna imena, s time da nema pravila koje se koristi prvo. Međutim, praksa se sve više ujednačuje u korist izvornih imena nastalih u vrijeme Osmanlija. Tako se Cukarinovića kula naziva još i Fratarskom, Šabića kula se zove i Pakerovom, dok Dizdarevića kula ima naziv i Kapetanovićeva i Franića, ali uglavnom se danas naziva Tinovom kulom jer se pretpostavlja da je u njoj rođen pjesnik Tin Ujević. Mumina kula se rijetko naziva i Atlagića kula, a oba imena se odnose na istog čovjeka – Mumin-agu Atlagića.
Osim navedenih kula u Vrgorcu, jedna se nalazi i u Zavojanima, u zaselku Kasaba. Nekada veliko kameno zdanje, a danas ruševina, pripadala je Cukarinovićima, ali je nazivaju još i Ančića kulom, po vlasniku koji se u nju uselio nakon oslobođenja ovog kraja od Osmanlija 1690. godine.
Ove kule u varoši imale su dvojaku namjenu: u miru su bile stambene zgrade, a u ratu obrambene fortifikacije.
Tek predstoje istraživanja kako bi se utvrdilo postoje li na našem području još neke ruševine ili temelji današnjih zgrada čije se podrijetlo treba tražiti u osmanlijskom razdoblju vrgorske povijesti. Takve sigurno postoje s obzirom da je Vrgorac bio značajno osmanlijsko uporište na granici tijekom 16. i 17. stoljeća.
