Više puta smo napisali kako je potrebno da Vrgorac ima instituciju koja će istraživati njegovu povijest i čuvati pamćenje zajednice. Da ne bi zvučali previše apstraktno, objasnit ćemo naš stav na par primjera.
U prilogu je vjerojatno najpoznatija stara fotografija Vrgorca. Nije najstarija, ali svakako je najpoznatija. Snimljena je oko 1912. godine na Pijaci i prikazuje nekoliko desetaka građana Vrgorca koji su se očito za ovu, tada rijetku, priliku, lijepo sredili i pozirali fotografu. Što znamo o ovoj fotografiji? Znamo da je snimljena za potrebe izrade razglednice koju je izdao tadašnji vrgorski trgovac Jakov Roje i čija je trgovina na fotografiji smještena zdesna. Na fotografiji vidimo objekte koji uglavnom postoje i danas, a nad Pijacom su se nadvisile vjekovna Gradina i Avala. I to je to.
Ne znamo ni tko je fotografiju snimio, ne znamo ime i prezime niti jedne osobe u kadru, kao što i ne znamo tko su ljudi zdesna koji su odjeveni u građanska odijela, za razliku od ostalih koji su u težačkim, seljačkim odijelima. Ne znamo ni kojega dana je fotografija snimljena, je li možda bio pazarni pa je zato ovoliko ljudi u pozadini kadra. Ne znamo ništa ni o Rojinoj trgovini, a pogotovo ne znamo zašto se odlučio izdavati razglednice kao vid reklame svoje trgovine, kao niti koliko ih je ukupno tiskao. Štoviše, da nema privatnog angažmana pojedinca, i ova razglednica bi odavno nestala, kao tko zna koliko sličnih razglednica i fotografija koje prikazuju povijest Vrgorca i njegovih sela.
Logično je da ništa o fotografiji ne znamo, jer se pamćenje naše zajednice svodi na pamćenje pojedinca. A pamćenje pojedinca traje malo kraće od trajanja ljudskog života, možda sedamdeset godina. I kad pojedinac ode, vrgorska zajednica ostane bez dijela svoga pamćenja, a Žbare i druga vrgorska groblja sakriju još jednu tajnu. Tako je otkad je svijeta i čovjeka, ali u moderno doba čovjek je doskočio tom problemu osnivanjem institucija koje su medij za prenošenje pamćenja s jedne generacije na drugu. Ako je zapisano, snimljeno, sačuvano, katalogizirano, onda se pamćenje može prenijeti desetljećima, stoljećima, koliko god treba, a ako sve svodimo za pamćenje pojedinca, onda ono s prolaskom jedne generacije nestane ili, što je još gore, iskrivljeno se prenese sa starijih na mlađe.
I tu dolazimo do još jednoga primjera. Prije nego što je Društvo prijatelja vrgorske starine krajem prošle godine postavilo izložbu „Od jezera do polja“, tek rijetki Vrgorčani su znali okolnosti i detalje izgradnje odvodnog tunela „Krotuša“ u Vrgorskom polju i koliko se za taj projekt zalagao pokojni župnik Vrgorca, a potom i Pasičine fra Ante Gnječ. Dakle, svega osamdeset godina od realizacije najvažnijeg infrastrukturnog projekta u Vrgorskom polju ikad, i jednog od najvećih u vrgorskoj povijesti uopće, sve je zaboravljeno. A pogotovo je zaboravljeno koliko je gladan bio narod ovoga područja kada je golim rukama razbijao golu stijenu da otjera vodu s polja, posije razne biljne kulture, prehrani se i tako osigura svoj biološki opstanak na ovim područjima. I da nije slučajno sačuvan jedan album fotografija, ostali bi bez velikoga bogatstva, a pritom imajući na umu da je tko zna koliko je detalja ovoga projekta do danas zaboravljeno. Kada su tako prošli Krotuša, fra Ante Gnječ i tadašnje generacije težaka Jezera, a što mogu očekivati svi drugi, manji ili veći događaji i ličnosti koje su živjele ili žive u ovom gradu danas?
Danas, u 21. stoljeću, u vrijeme razvoja tehnologije i znanosti te veće dostupnosti novca, lakše je nego ikad istraživati prošlost i čuvati pamćenje. A to je pogotovo važno jer društvo u globalizacijsko vrijeme doživljava tektonske promjene i ono od jučer će se sutra još lakše zaboraviti. Zbog toga nemamo pravo biti ignoranti i lišiti sutrašnje generacije sačuvane povijesti njihove zajednice.
Branko Radonić