U kršu vrgorskog kraja rođeni su i odrastali mnogi značajni ljudi prohujalih vremena. Za dokaz toj tvrdnji dovoljno je spomenuti književnike Tina Ujevića i Borislava Vujčića te svjetskog putnika i istraživača Stipu Božića. Ta i neka druga imena su desetljećima poznata vrgorskoj i hrvatskoj javnosti, ali tek odnedavno im se pridružio, a većinu i nadmašio Mate Šimunović. Dosad potpuno nepoznat široj javnosti, pa i onoj vrgorskoj, pogotovo mlađim generacijama, Šimunović, poznat pod nadimkom „Svjetski“ posljednjih godina je ponovno otkriven, a njegova biografija ostavila je bez riječi i najveće živuće hrvatske globtrotere.
Tko je uopće bio Mate Svjetski? Rođen 1900. godine u siromašnom vrgorskom selu Stilja, na padinama planine Matokit, Mate je zajedno sa svojom obitelji preživljavao obrađujući zemlju, a tijekom Prvog svjetskog rata bavio se i trgovinom. Poslije rata radio je u službi financijske kontrole na Hvaru, a kao vojni obveznik završio je inženjersku podoficirsku školu u Mariboru. Potom radi u telegrafskoj četi u Karlovcu i artiljerijskoj školi gađanja u Sarajevu, da bi na koncu dospio do inženjerskog odjeljenja štaba armije u Skoplju. Za vrijeme četverogodišnjeg službovanja u Sarajevu i Skoplju pohađao je dopisnu gimnaziju Miljenka Vidovića i bio učlanjen u njegov prosvjetno-etički pokret. Kako je sam kasnije zapisao, u tom je razdoblju mnogo čitao knjige i časopise u kojima je bio opisivan život smjelih moreplovaca, putnika i lovaca. Iako je zbog dužnosti putovao po mnogim krajevima Jugoslavije, pustolovine Mate Šimunovića po kojima je postao poznat počinju tek 1928. godine kada je zbog prepirke s jednim nadređenim oficirom osuđen na 14 mjeseci zatvora. Šimunović je donio odluku da kaznu neće odslužiti te napušta Jugoslaviju i započinje svoju životnu avanturu koja će trajati ukupno 19 godina!
Četverogodišnje putovanje Amerikama i povratak u Europu
Ukrcavši se na brod „Demeraru“, Šimunović će nakon višetjedne plovidbe stići u Buenos Aires. Tu kupuje debelu bilježnicu od tisuću stranicu omotanu kožom, njegov budući putni dnevnik u kojemu će se naći pečati više stotina svjetskih ustanova i organizacija, autogrami poznatih i nepoznatih ličnosti toga vremena, kao i brojne fotografije. U Buenos Airesu kupio je i fotografski aparat, kompas, putnu torbu, odijelo, lijekove protiv ugriza zmija i insekata, nepromočivu ceradu, pokrivač, šatorsko krilo, pribor za osobnu higijenu i pribor za jelo. Preostalim novcem kupio je bicikl i psa vučjaka kojemu je nadjenuo ime Globus. Sudbina će htjeti da mu Globus postane vjerni pratitelj na putovanjima idućih jedanaest godina i tako zasluži titulu psa svjetskog putnika, možda najvećeg u povijesti. Dobro opremljen i oduševljen novim svijetom, Mate Šimunović kreće u obilazak obiju Amerika. Od početka njegove avanture prate novine, radijske postaje i novinske agencije koje se trude zabilježiti svaki Matin korak. Iz Argentine odlazi u Paragvaj, Urugvaj i Čile, sve do Ognjene zemlje. Iz Čilea putuje u Boliviju, Peru, Ekvator, Venezuelu, Kolumbiju, Gvajanu, Panamu, Kostariku, Nikaragvu, Honduras i Gvatemalu, a posjetio je i Kubu, Jamajku i Dominikansku Republiku. Dan po dan, mjesec po mjesec, stranice dnevnika popunjavane su pečatima, autogramima i fotografijama iz područja kroz koja je prolazio. Slijedio je Meksiko, pa Sjedinjene Američke Države koje je upoznao, kako je sam rekao, „kao svoju kožnu torbu“. Svratio je u Hollywood, kupao se na plažama Miamija i Palm Beacha, obišao kanjone Colorada i slapove Niagare. Tijekom boravka u Washingtonu dobio je autogram američkog predsjednika Herberta Hoovera, a upoznao je i brojne senatore, gradonačelnike, pokrajinske poglavare, intelektualce i brojne hrvatske iseljenike koji su ga novčano pomagalo. Osim toga, putovanje je financirao i održavajući predavanja o svojim avanturama na putu. Putovao je pješice i biciklom, a gdje je mogao, koristio je i vlakove i brodove. Iz SAD-a se zaputio na sjever, u Kanadu i Aljasku i nakon četiri godine se vratio natrag u Europu. Preko Portugala i Španjolske spustio se u sjevernu Afriku i prošao Maroko, Alžir, Tunis i Libiju, a potom se prebacio u Italiju, obišao Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Njemačku i Dansku. Zbog zime je odustao od putovanja nordijskim zemljama već se vratio na jug pa je preko Austrije došao natrag u Jugoslaviju, što su popratile zagrebačke novine. Iz Zagreba se spustio u Vrgorac kako bi vidio rodbinu, ali njegov nemirni duh ga nije zadržao na Stiljima pa s Globusom i putnim dnevnikom kreće u nove avanture.
Magična Azija
Nakon Rumunjske, Bugarske i Grčke ulazi u Tursku čime počinje možda i najzanimljiviji dio njegovih putovanja – Azija. Kasnije je zapisao da je do tada već bio naučio engleski, španjolski, talijanski i turski jezik, a na putu kroz Aziju dobro je svladao osnove kineskog, indijskog i malajskog jezika što mu je uvelike pomoglo u putovanju kroz taj najveći svjetski kontinent. Iz Turske se prebacio u Siriju, pa u Palestinu, Saudijsku Arabiju, Irak, Iran i Afganistan. Brojni pečati i potpisi u njegovoj putnoj knjizi pokazuju kako je posjetio na desetke tamošnjih gradova. Poslije je napisao da je to bio jedan od najljepših dijelova njegova putovanja. U ovim zemljama obišao je brojne starine propalih mezopotamskih civilizacija i kultura. Obišao je Babilon gdje se fotografirao sa lokalnim Arapima ispred razrušenih babilonskih zidova. Potom je posjetio spiralni toranj u Samari, Basru i sveto mjesto Najaf. Zbog visokih ljetnih temperatura u pustinjama, po danu se uglavnom odmarao kod lokalnih pastira ili u karavanskim odmaralištima, a putovao je noću, sam ili u karavanama. U Balučistanu, na tromeđi Irana, Afganistana i tadašnje Britanske Indije zamalo je poginuo na jednom pustinjskom izvoru gdje mu se za vrijeme odmora približila kobra. Od sigurne smrti ga je spasio vjerni pratitelj Globus. Putujući Indijom boravio je u kući nenasilnog borca za neovisnost Mahatme Gandhija, ali kako on nije bio doma, u Matin putni dnevnik se upisao njegov osobni tajnik. U Calcutti je boravio na imanju velikog indijskog filozofa Rabindranatha Tagore koji mu je u putni dnevnik zapisao rečenicu: „Vi ste došli k meni, da mi dokažete kako udaljenosti ne postoje“. Dok je putovao Indijom Mate je bio ugošćen od više poznatih i moćnih Indijaca, radža i maharadža, a putu je upoznavao fakire, askete, žive svece i druga egzotične pojave. Posjetio je i sveti hram indijskih Sikha – Amritsar, zatim Taj Mahal i druga znamenita mjesta. Nakon opasnog putovanja Burmom došao je u Tajland gdje ga je primio maloljetni kralj Mahidol koji mu se upisao u putni dnevnik. Obišao je indonezijske otoke: Sumatru, Javu, Bali, Timor, Celebes i na koncu Borneo gdje je u napadu opasnih lovaca za ljudske glave od strelice stradao već bolesni pas Globus. Nakon 11 godina Mate je izgubio svoga jedinog suputnika i to ga je jako pogodilo. Kasnije obilazi Filipine i prebacuje u Kinu. Tamo boravi u vrijeme japanskog napada na američku vojnu bazu Pearl Harbour. Usprkos kinesko-japanskom ratu ipak uspijeva obići veliku državu, pa tako iz Šangaja obilazi provincije Zhejiang, Jiangxi, Shangxi, Guangdong i druge. Iz južne Kine Mate je otputovao u Tibet i preko planinskog lanca Himalaja se prebacio u Butan i Nepal. Sa Himalaje se spustio u Pakistan odakle je nastavio u Afganistan. Nakon prelaska nepreglednih srednjoazijskih gorja spustio se na obale Perzijskog zaljeva, prelaskom kojega je stigao u Oman, a odatle u Saudijsku Arabiju. Neko vrijeme putovao je Saudijskom Arabijom, Irakom, Transjordanijom i Palestinom. Posjetio je Kalvariju, Maslinsku goru i Mrtvo more. Tada je preživljavao prodajući fotografije koje je snimio na svojim putovanjima po svijetu, a pomoć su mu slali i brojni naši iseljenici. Nakon mjesec dana provedenih u Palestini Mate je otišao u egipatski grad Aleksandriju. U tome drevnom gradu je dobio zadnje pečate i potpise u svoju putnu knjigu koja se sastoji od tisuću stranica od kojih ih je ostalo samo oko desetak praznih. U travnju 1947. godine u Aleksandriji se ukrcao na brod „Podgora“ koji ga je 26. travnja doveo u luku Bakar. Istoga dana je otputovao u Zagreb gdje je stigao 1. svibnja. Tu ga je zbog fotografiranja žena u redu za hranu u Ilici zaustavila OZNA i nakon zatvora upustila u rodni grad. U Vrgorcu je preživljavao izrađivanjem cipela gumaša od iskorištenih automobilskih guma, sve dok se 1963. nije zaposlio u kiosku Vjesnika u Vrgorcu. Imao je želju objaviti memoare o 19-godišnjem putovanja na kojemu je prevalio 360 tisuća kilometara, ali smrt ga je u tome spriječila 1969. godine.
Čudesni putni dnevnik
Nakon njegova povratka u Vrgorac, lutajući reporter Gerhard Ledić i lokalni dopisnici su pisali o pustolovinama Mate Šimunovića. Ali uskoro je zaboravljen. Neki Vrgorčani su znali za njegova putovanja, neki su čak i vidjeli njegov putni dnevnik, ali mnogi su mislili da je sve izmislio. Kako je vrijeme protjecalo, sjećanje na Šimunovića je bljedilo do te razine da su mlađe generacije bile u potpunosti lišene znanja o njegovom postojanju i putovanjima. Jedino što je u Vrgorcu ostalo je ime „Mate Svjetski“, često u svakodnevnom razgovoru odrednica za vrijedna i pustolovna čovjeka, a češće kao sprdnja. Nije to ništa čudno, Vrgorac je često jako nepravedan prema svojim veličinama, barem dok su živi i dok ih ne prepozna netko sa strane.
Godine 2008. bio sam student povijesti i geografije zadarskog sveučilišta. Već tada sam se bavio izučavanjem povijesti vrgorskog kraja i u jednom nevezanom razgovoru s tadašnjom direktoricom Turističke zajednice Vrgorca Kornelijom Bajalo spomenut je Mate Šimunović. Direktorica Bajalo, inače velika zaljubljenica u baštinu Vrgorca, je znala za toga čovjeka, ali ja nisam znao ništa. Na upit gdje o Mati mogu više saznati, uputila me na njegovu rodbinu, na prvom mjestu Slavoljuba Maršića, inače moga susjeda. To sam i učinio, a Slavoljub i njegova pokojna supruga Marilka pokazali su mi ostavštinu Mate Svjetskog koja se tada nalazila u njihovom domu. Na stolu me dočekao debeli putni dnevnik, hrpa bilježnica s Matinim autobiografskim zapisima slabo čitkog rukopisa i brojne fotografije. Kao golobradi student, a koji do toga trenutka nije bio siguran ni da je Mate Šimunović postojao, zaprepastio sam se količinom i kvalitetom ove arhivske građe koju je inače čuvao Matin rođak Rade Maršić. Kako sam upravo u to vrijeme postao dio jedne malene grupice Vrgorčana koji su odlučili pokrenuti list Vrgoračke novine, predložio sam da nešto napišem o Šimunoviću. Slavoljub mi je dao uvid u dokumentaciju, dopustio da skeniram nekoliko stranica dnevnika i fotografije te mi pomogao u rekonstrukciji 19 godina Matinog putovanja. Kako je dobro poznavao velikog pustolova, istovremeno mi je bio i kvalitetan svjedok. Svaki pečat, svaka nova stranica putnog dnevnika, fotografija i autobiografski zapis su me sve više razveseljavali jer sam shvatio da u ruci imam nešto neprocjenjivo vrijedno ne samo za Vrgorac, već i za Hrvatsku, pa i svijet, a što je potpuno nepoznato vrgorskoj i hrvatskoj javnosti. Uskoro je tekst prvog dijela dvodijelnog feljtona o pustolovinama Mate Svjetskog bio objavljen u 3. broju Vrgoračkih novina u rujnu, a drugi dio u 4. broju od listopada 2008. godine. Čim su novine ugledale svjetlo dana uslijedila je jagma za slobodnim primjercima i ta dva broja su jedina od svih 70 tiskanih brojeva Vrgoračkih novina koja su prodana gotovo do posljednjeg primjerka. Nakon što su Vrgorčani pročitali tekst, odjednom se, nakon više desetljeća zaborava, o Mati Svjetskom počelo pričati na Pijaci, kraj trafike u kojoj je radio, u kafićima, privatnim domovima. I njegova daljnja rodbina se raspitivala odakle mi svi ti podaci. Mate se odjednom vratio na velika vrata u svoj Vrgorac, a za mene je bilo astralno iskustvo to što sam kao Vrgorčanin mogao barem malo doprinijeti da se Matino rodno mjesto oduži svjetskom putniku za sve što je učinio, makar četiri desetljeća nakon njegove smrti. Jer znalo se za Matu i prije, ali kako je Vrgorac mjesto koje nema kulturne ustanove koje bi zapisivale njegovu povijest, prijetila je ozbiljna opasnost da ga potpuno zaboravimo, kao i neke druge ličnosti iz lokalne povijesti.
Nakon članka u Vrgoračkim novinama Vrgorac se napokon probudio i krenuli su ozbiljni projekti s ciljem revitalizacije sjećanja na život svjetskog putnika na nacionalnoj razini. Stipe Božić, i sam Vrgorčanin, rođen u Stiljima susjednom selu Zavojane, je u 2012. o njemu snimio dokumentarni film, a zajedno sa još jednim Vrgorčaninom – književnikom i urednikom Dragom Glamuzinom priredio je 2013. knjigu autobiografskih zapisa Mate Šimunovića pod nazivom „Ja, Mate Svjetski“. Na koncu, na inicijativu Turističke zajednice Vrgorca, Stipe Božić je 2015. pokrenuo Festival pustolova „Mate Svjetski“ na kojemu se okupljaju hrvatski pustolovi i putnici opisujući svoja putovanja. Time su, mnogo godina nakon smrti Mate Šimunovića, njegova lokalna zajednica i kolege putnici napokon odali priznanje najvećem hrvatskom globtroteru, a ja osjećam izuzetan ponos, zadovoljstvo i poniznost što sam u jednom trenutku mogao dati svoj skroman doprinos oživljavanju sjećanja na njegov lik i djelo. Vrgorac Matu Svjetskog neće zaboraviti.
Branko Radonić
(tekst originalno objavljen u tjedniku Makarska kronika, 28. kolovoza 2018.)
