Iako je Dalmacija bila jedna od najnerazvijenijih i najudaljenijih pokrajina austrougarske carevine, nebrojeni su primjeri koji pokazuju i dokazuju da su se Austrijanci u ovo prirodno i gospodarski siromašno područje itekako trudili unijeti suvremene kulturne tekovine tadašnjeg germanskog i uopće europskog kulturno-civilizacijskog kruga. Svjedoči tome i Gradski park u Vrgorcu – primjer perivojne i urbane kulture srednje Europe na razmeđu 19. i 20. stoljeća i za ovdašnje prilike pravo čudo i baštinsko blago nulte kategorije. Iako je nepoznat i struci i javnosti izvan Tinova grada, njegovo značenje je veliko s obzirom da je jedinstven u kopnenoj Dalmaciji. Da je jedan mali, siromašni, težački i prometno izolirani Vrgorac 19. stoljeća mogao tada dobiti ovakav park može se zahvaliti isključivo duhanu. Njega je austrougarska država sadila krajem 19. stoljeća u Dalmaciji, a jedan od prvih modernih otkupnih ureda u Dalmaciji osnovan je upravo u Vrgorcu. Za te je potrebe u mjestu, par stotina metara od stare gradske jezgre, od skladno klesanog kamena izgrađena masivna zgrada uprave duhanske stanice, poznatija u Vrgorcu pod imenom Režija u kojoj su stanovali činovnici, a u prizemlju bila smještena vaga za otkup duhana. Odmah preko puta izgrađena su dva velika skladišta duhana kakvih se ne bi posramili tadašnji najveći dalmatinski gradovi.
Park je bio zatvoren za javnost
Ali kakve veze sve ovo izrečeno ima s vrgorskim parkom? Dolaskom domaćih i stranih upravitelja i činovnika duhanske industrije, u Vrgorcu se iskazala potreba za perivojnom arhitekturom u kojoj bi taj malobrojni građanski sloj mogao uživati. Zbog toga je odmah do zgrade Režije, na površini nešto većoj od jednog hektara formiran park. Tada je bio smješten na rubu mjesta, ali širenjem Vrgorca prema jugu i istoku park je danas u cijelosti okružen cestama i zgradama, i kao takav utočište mira, tišine i cvrkuta ptica. O njemu nema mnogo pisanih izvora, nastao je u posljednjem desetljeću 19. stoljeća, a prema sjećanjima Vrgorčana, bio je zamišljen i realiziran kao zatvoreni perivoj namijenjen činovništvu duhanske uprave, dok su mještani Vrgorca u njega imali ograničen pristup. Park je omeđen zidovima i željeznom ogradom, a pristupalo mu se kroz glavni i jedini ulaz od Napoleonove ceste, odnosno najstarije vrgorske ulice Pijace. U parku su bili stalno zaposleni čuvari koji su budno pratili kako se netko ne bi prebacio preko zida ili ograde u taj štićeni prostor.
Projektant je bio dobro upućen u suvremena stremljenja u parkovnoj arhitekturi
Park je otpočetka bio zamišljen tako da ne zadire u reljefnu zadatost prostora i ne nivelira teren pa njegov veliki značaj leži u činjenici što je u cijelosti ispresijecan dugim uskim stazama koje poštuju teren i provlače se između velikih vapnenačkih stijena koje je stvorila priroda. Tamo gdje to nije moguće, decentno su, bez nametanja, izgrađene kamene stube. Sve to stvara dojam da je park puno veći nego što stvarno jest i boraveći u njemu čovjek ponekad zaista zaboravi da se nalazi u centru jednog grada. Na tri mjesta u parku smješteni su vidikovci (belvedere) s kojih puca prekrasan pogled na stari dio grada i tvrđavu Gradinu koja natkriljuje Vrgorac. Izgrađena su i dva bunara, a dva snižena dijela parka do kojih se pristupa stubama služila su kao igralište. Sve to pokazuje da je projektant parka bio dobro upućen u tadašnja suvremena stremljenja u parkovnoj arhitekturi. Kako ističe krajobrazna arhitektica mr.sc. Dobrila Kraljić, s obzirom da nije pronađena nikakva isprava ili dokumentacija o formiranju parka, može se zaključiti da je projekt naručen od austrijske duhanske kompanije, ali da se u prostoru razrađivao u skladu sa specifičnom reljefnom situacijom. Tako da je konačni izgled parka bio rezultat entuzijazma i vještine pojedinaca koji su u tome poslu zasigurno uložili mnogo vremena oslobađajući stijene, usjeke i formirajući nove parkovne forme u krškom terenu. Malo se od toga moglo predvidjeti nacrtom, već se stvaralo na licu mjesta, po osjećaju naručitelja i majstora. Na svakom dijelu parka, gdje god nije bila staza, sadilo se sezonsko cvijeće, ali i ljiljani, sunovrati, zumbuli i božuri. Kako bi se sadnice pripremile na rubu parka je izgrađena oranžerija, zgrada izgrađena od kamena i stakla u kojoj su sadnice rasle, a tu se čuvao i alat.
Obnova će voditi računa o povijesnom izgledu parka
Park je u takvoj zatvorenoj formi opstao do početka 60-ih godina 20. stoljeća kada je otvoren za javnost. Ivka Jelavić, rođena 1944. godine sjeća se do otvorenja parku moglo pristupiti samo kroz glavni ulaz, otvaranjem metalnih vrata, ali uz dopuštenje stražara, vrtlara ili stanara Režije. Nakon što je park otvoren za javnost, Ivka kaže kako još neko vrijeme nisu znali da se tamo npr. nalazi bazen, iako su u neposrednoj blizini živjeli. Davor Jelavić, rođen 1952. sjeća se kako su staze parka bile ozidane kordunicama i nasute žalom. Na ulazu u park, odmah na lijevu stranu raslo je barem 30 ruža. Kako građani unutra nisu mogli, stanari su znali otkidati ruže i dobaciti nekome vani tko je htio. Jelavić također kaže da iako je park bio otvoren za javnost od 1960. godine, on s obzirom da je bio dijete u njega nije smio ući ni 1965. godine, osim uz pratnju roditelja. Igra u parku nije bila dopuštena, jer bi stražari burno reagirali. Ipak, kako je vrijeme protjecalo, Vrgorčani su ga počeli masovnije koristiti za šetnje i druženje, tu su se organizirali koncerti, a zadnjih desetljeća i brojne predstave u sklopu Tinovih dana. Nažalost, od otvaranja za javnost prije skoro šest desetljeća, park je dijelom devastiran, gradnjom prostorno smanjen, stvoreni su novi parazitski ulazi, dio ograde je nestao izgradnjom ceste u Zagrebačkoj ulici, dodano je i dječje igralište, a oranžerija izgubila krov. Već od 60-ih godina park je izgubio svoju izvornu vegetaciju pa je danas obrastao klasičnom submediteranskom vegetacijom.
Usprkos svemu, jezgra austrijskog parka je opstala i Gradska Čistoća ga redovito održava. Godine 1998. na njega se uknjižila lokalna samouprava, a godine 2010. upisan je kao kulturno dobro u Registar kulturnih dobara. Kako je danas nezamislivo stvaranje perivoja sa potpuno ručnim radom oslanjajući se na vještine pojedinaca, ovaj park je za današnje vrijeme značajan, osim po svom urbanom i estetskom značaju gradskog perivoja, tako i zbog zahtjevne gradnje na kamenitom terenu. Zbog toga ga je nova gradska uprava odlučila obnoviti vodeći računa o njegovom povijesnom izgledu. Svoje mišljenje dali su i konzervatori, a prije nekoliko mjeseci završen je elaborat s povijesnim pregledom i idejnim rješenjem krajobraznog uređenja kojega je izradila tvrtka Studio Perivoj iz Malinske, odnosno glavna projektantica mr.sc. Dobrila Kraljić sa suradnicima. Kraljić ističe kako usprkos zapuštenosti ljepota parka, njegova inventivnost, likovna, civilizacijska, kulturna i ekološka vrijednost su neprijeporne i nezaobilazne za Vrgorac, pa i u regionalnim okvirima. Kako ovaj park spada u tzv. povijesne perivoje i daje izgled i značajnu vrijednost grada i s obzirom da je jedinstven u unutrašnjosti Dalmacije, izrađivači elaborata su ocijenili da je njegova objava svakako potrebna. Sukladno konzervatorskom elaboratu, u idejnom rješenju obnove parka predlaže se izmještanje ili nova organizaciju dječjeg igrališta, jasnije definiranje ulaza u park i zatvaranje spontanih pristupa i staza te obnova povijesno značajnih parkovnih sadržaja kao što su slavina, gustirna i bazen. Osim toga, predlaže se usklađenje i očuvanje specifične parkovne ambijantalnosti s potrebom za novim sadržajima, pažljivi unos nove parkovne opreme koji će biti usklađen s tradicijskim uzorcima i obnova postojećih parkovnih površina, odmorišta, staza i stepenica u povijesnom duhu.
Nakon svega navedenog može se samo konstatirati da je velika šteta što arhitektonska struka koja se bavi perivojima, parkovima i krajobrazom gotovo ne zna za postojanje vrgorskog gradskog parka i što on nije tema različitih simpozija, okruglih stolova, znanstvenih radova i terenskih nastava. Za nadati se da će njegova obnova donijeti pozitivne promjene u tom smjeru.
Branko Radonić
(Tekst je originalno objavljen u Makarskoj kronici, 17. travnja 2018.)
Foto: Saša Peterković
