U zgradi zatvorene škole Rašćanima u subotu 21. rujna premijerno je predstavljena knjiga „Kronaka Pučke škole Rašćane 1926. – 1941.“ autora Branka Radonića i Adriane Turić Erceg, tiskana u nakladi Društva prijatelja vrgorske starine, u biblioteci povijesnih izvora Matica. Radi se o kritičkom izdanju koje uključuje pretisak i faksimil originala, ali i uvodna poglavlja koja govore o povijesti i današnjici spomenica u Hrvatskoj, kao i načinu njihova vođenja, a nažalost i recentnog ukidanja. Na predstavljanje u Rašćane došlo je preko 80 mještana Rašćana i njihovih gostiju koji su uz predstavljače evocirali sjećanje na vremena kada je ova škola bila puna djece. Knjigu su predstavili autori Radonić i Turić Erceg, kao i recenzentica Marija Jović i predsjednik Vijeća Mjesnog odbora Rašćane Matko Bašić. Program je vodila članica Društva prijatelja vrgorske starine Željka Opačak.
Uvodno najavljujući predstavljače knjige, Opačak je rekla kako od 28 mjesnih odbora koji danas čine područje Grada Vrgorca, samo se nekolicina može pohvaliti izdavačkim pothvatima posvećenima lokalnoj povijesti i baštini, a još je manje onih s više od jedne takve publikacije. U tom pogledu, selo Rašćane, dio vjekovne župe Vrdol, ističe se kao jedno od najaktivnijih. „Kronaka Pučke škole Rašćane 1926. – 1941.“ najnoviji je doprinos ovoj bogatoj zbirci lokalnih povijesnih djela. Ovo izdanje ne samo da proširuje biblioteku povijesnih izvora o Rašćanima, već odaje priznanje generacijama Rašćanki i Rašćanaca koji su stoljećima održavali plamen života i kulture u ovom zabiokovskom selu. Kroz ovakva djela nastoji se očuvati sjećanje na zajednicu, unatoč protoku vremena i društvenim promjenama koje prijete kolektivnom pamćenju. Prijepisu i faksimilu kronake prethode uvodna poglavlja koja tematiziraju povijest rašćanske škole i njezine kronake u međuratnom razdoblju, ali donose i vrijedne podatke o modernom vođenju školskih spomenica, kao i o počecima njihova uvođenja u hrvatskim zemljama u 19. stoljeću. To je posebno važno zbog činjenice da su školske spomenice najnovijim izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi početkom 2024. izbačene s popisa obvezne školske dokumentacije, stoljeće i pol nakon što su uvedene.
MATKO BAŠIĆ: Kronaku smo slučajno otkrili tijekom skupljanja starog papira u župnom uredu
Predsjednik Vijeća Mjesnog odbora Rašćane i potpredsjednik Društva prijatelja vrgorske starine Matko Bašić najzaslužniji je što Kronaka Pučke škole Rašćane nije izgubljena. Rekao je da se radi o drugoj knjizi o Rašćanima objavljenoj u četiri godine i da je priča o Kronaci započela sasvim slučajno.
– Nakon odlaska don Ivana Turića, organizirali smo čišćenje župne kuće na Popovoj ledini u Rašćanima. U jednoj prostoriji župnog ureda nalazila se hrpa papira, bilježnica i sličnog materijala. Dok smo sve slagali, uočili smo bilježnicu zelenih korica bez naslova. Kada smo otvorili bilježnicu i shvatili da se radi o kronici Pučke škole Rašćane iz razdoblja 1926. – 1941., odmah smo prekinuli posao i krenuli je listati. Shvatili smo da sadrži mnogo zanimljivih podataka. Nakon što smo završili čišćenje župnog ureda, ponio sam kronaku kući i nastavio je čitati. Prvo sam je pokazao našem pokojnom Tihi Ercegu, koji je vodio udrugu Didovina iz Rašćana. Predložio sam mu da kronaku pretisnemo i od nje napravimo knjižicu. Nažalost, Tiho se ubrzo razbolio i preminuo, a bilježnica je ostala nama u Mjesnom odboru. Potom sam je pokazao Branku i Adriani iz našeg Društva prijatelja vrgorske starine. I oni su bili zadivljeni te smo se dogovorili da ćemo kronaku pretisnuti, kako bi se informacije sačuvale i proširile, a ne otišle u zaborav. Projekt je lijepo krenuo, no tada je došla pandemija koronavirusa i sve je stalo. Nakon nekoliko godina mirovanja i rada na drugim projektima, ponovno smo se posvetili kronici. Adriana i Branko su sredili tekst, a uz pomoć mještana prikupili smo stare fotografije škole i sela. Zahvaljujući donatorima, sredstvima s javnog poziva Grada Vrgorca te Društva prijatelja vrgorske starine, konačno smo došli do ove knjige, koja sada leži pred nama, ispričao je Bašić.
MARIJA JOVIĆ: Zajednica treba biti ponosna na ovo dvoje autora, ova knjiga je remek-djelo
Okupljenima se obratila i Marija Jović, ravnateljica Gradske knjižnice Don Mihovil Pavlinović iz Imotskoga.
– Čestitam autorima ovoga povijesnog izdanja, gospodinu Branku Radoniću i mojoj dragoj kolegici knjižničarki Adriani Turić Erceg. Kao knjižničarka i netko tko se znanstveno bavi odnosima s javnošću i komunikologijom, često dolazim u kontakt s referentnim izdanjima koja sadrže tisuće stranica. Takve knjige su zaista vrijedne, zahtijevaju mnogo financijskih sredstava i posebnu brigu, ali one su uglavnom namijenjene užem krugu istraživača i znanstvenika koji se godinama bave tim temama. Međutim, napraviti djelo ovakvog formata, manjeg obima, a uspjeti na tako malom prostoru sažeti toliko povijesnih podataka, zaista je malo remek-djelo.
Sigurna sam da će sedamdeset posto nas u dvorani pročitati ovu knjigu jer nas neće preplašiti velik broj stranica, a istovremeno ćete imati na što biti ponosni. Zajednica zaista treba biti ponosna na ovo dvoje autora. Dok sam čitala knjigu, uvidjela sam kako kronološki i tečno opisuje osnivanje škole, ulogu učitelja i učenika, kao i političke prilike koje su utjecale na rad škole. Knjiga obiluje fotografijama koje nostalgično prikazuju to vrijeme, a ono što me posebno fasciniralo je poštovanje koje je tadašnja zajednica iskazivala prema profesiji učitelja i prema školi koja je djelovala u njihovom kraju. Iako je škola srušena u ratu, kasnije je ponovo djelovala, ali već dugo je zatvorena. Stoga, sve pohvale Matku i Mjesnom odboru što održavaju ovo staro zdanje i okoliš.
Osim povijesti škole, knjiga opisuje i njen svakodnevni rad. Podučavali su se osnovni predmeti poput pisanja, čitanja, matematike i zemljopisa, ali je škola, u pravoj simbiozi sa zajednicom, nudila i praktična znanja iz poljoprivrede, zanatstva i ratarstva. Škola je bila prilagođena svima, mnogi su ostajali na svojim imanjima, pa su im ta znanja bila potrebna za rad. Učitelji, zajedno sa svećenicima, bili su jedini pismeni članovi zajednice te su često bili nositelji društvenih i kulturnih događanja. Škola je bila središte kulturnog života sela.
Ono što me posebno zaintrigiralo, a što bi se trebalo primijeniti i u današnjim školama, jest to da su učitelji podučavali učenike ne samo znanju, već i kulturnom ponašanju i moralnom odgoju. Stalno se spominju vrijednosti poput poštovanja, odgovornosti i radnih navika. Možda bi današnju, pametnu Z generaciju trebalo vratiti na te temeljne postavke. Ova knjiga nije samo vrijedan povijesni dokument, već nosi i snažnu, suptilnu poruku koju su autori vješto prenijeli. Još jednom, sve čestitke autorima – zajednica treba biti ponosna na njih, a Društvo prijatelja vrgorske starine zaista radi izvanredan posao. Ova knjiga samo je jedan biser u nizu bisera u očuvanju kulturne baštine koju Društvo neumorno gradi, rekla je Jović.
ADRIANA TURIĆ ERCEG: Ponekad su spomenice jedini izvor za proučavanje života zajednice i stvarno je šteta što su ove godine izbrisane s popisa obvezne školske dokumentacije
Knjižničarka Osnovne škole Vrgorac i tajnica Društva prijatelja vrgorske starine, Adriana Turić Erceg, izradila je inicijalni prijepis školske kronake. Kako već desetak godina vodi spomenicu svoje škole, iz prve ruke je upoznata s tajnama rijetkog zanata vođenja ovakvih dokumenata. Svoja dragocjena iskustva unijela je u ovu knjigu, što joj je ujedno i prvo autorsko djelo, a o svemu je govorila i na predstavljanju.
– Sve vas lijepo i srdačno pozdravljam. Kada bi zidovi ove škole mogli progovoriti, rekli bi mnogo toga. Nakon toliko godina i ovoliko okupljenih ljudi ovdje danas, zaista ste me dirnuli. Vaš dolazak potvrđuje da radimo dobar posao, jer u ovim izazovnim vremenima tehnološkog razvoja i globalizacije, kao i svih pratećih poteškoća, pokazali ste da još uvijek postoje ljudi koji vole svoje korijene, cijene kulturu i baštinu, te žele te vrijednosti prenijeti na mlađe generacije. Mi se trudimo u tome kroz naš rad. Bez ljudi poput Matka, mnoge stvari bi bile izgubljene nakon što naši djedovi i bake odu. Zato su knjige jedan od načina na koji te vrijednosti možemo sačuvati za budućnost. Imati ovakve odgovorne ljude velika je sreća.
Prilikom rada na Kronici, nismo htjeli napraviti samo prijepis i faksimil knjige, nego smo željeli taj materijal staviti u širi kontekst. Prije dvadesetak godina, kada sam počela raditi u splitskim školama kao profesorica hrvatskoga jezika, u jednoj od mojih prvih škola ravnateljica je bila iz ovih krajeva i povjerila mi vođenje školske spomenice. To mi je bio prvi susret s takvim dokumentom. Znala sam samo da je to jedan od školskih dokumenata koji su zakonski obvezni, poput imenika, dnevnika i registara, i da se mora ručno voditi. Često je vođenje spomenice bila tema stručnih ispita učitelja, ali oni su uglavnom znali samo da spomenica postoji i da se u njoj kronološki bilježe važni događaji iz života škole. Proučavala sam ono što su pisali moji prethodnici, ali uvijek sam se pitala radim li to ispravno, jer nije dovoljno samo kronološki bilježiti događaje – nekad treba događaje prikazati lirski i osjetiti širi kontekst života škole.
Ravnateljica Gordana Radić bila je vrlo zadovoljna mojim radom, a meni je to dalo veliki poticaj kao početnici u radu. U sljedećim godinama, radeći u drugim školama, nisam se više susretala sa spomenicama, već sam radila isključivo u nastavi. Sve dok me profesionalni put nije doveo u Vrgorac, gdje sam postala knjižničarka Osnovne škole Vrgorac i članica Društva prijatelja vrgorske starine. Tada sam naslijedila kolegu knjižničara Slavka Vujčića, koji je godinama pisao školsku spomenicu. Pronašla sam nekoliko starih spomenica u arhivu knjižnice, ali nisam imala pristup najstarijim primjercima iz školskog arhiva. Imala sam samo dio koji je sačuvao moj prethodnik, a to je pokrivalo razdoblje njegovog rada.
Kasnije sam saznala da je spomenicu neko vrijeme vodila i bivša tajnica, te da se izgled spomenice mijenjao kroz vrijeme. No, zakonska regulativa koja je definirala kako te spomenice trebaju izgledati ostala je ista sve do nedavno. Kako su se s vremenom uvodile službene internetske stranice škola, spomenice su počele gubiti svoj izvorni smisao. Na nekim internetskim stranicama primijetila sam kako su počeli ispisivati tekstove i lijepiti ih u spomenice, što nije onaj izvorni dokument kakav bi trebao biti.
Što se tiče Kronake Rašćana, bilo je zanimljivo to što na početku nisam razumjela pola teksta. No, s iskustvom iz nastave i rada s raznim rukopisima, uspjeli smo na kraju dešifrirati tekst. Kronaku su vodili različiti učitelji koji su se često mijenjali, pa je tako i rukopis bio različit, kao i način vođenja. Učitelji nisu bilježili samo školske aktivnosti, već su događaje smještali u širi kontekst života cijele zajednice, što je iznimno važno. Neke događaje koji su nam poznati kao povijesne činjenice su čak i cenzurirali i to puno govori o načinu tadašnjeg života i rada.
U novije vrijeme spomenice su se promijenile i uvedene su e-spomenice, što je prihvatio veći broj škola. U nekim školama su čak poistovjetili spomenice sa sadržajem internetskih stranica, čime su spomenice izgubile svoj prvotni smisao i izgled. Tekstovi sa stranica su printani i lijepili su se u spomenice, što nije dokument kakav bi trebao biti.
Možda je bilo sudbonosno što je objava Kronake Pučke škole Rašćane zastala tijekom pandemije, jer sada je izašla u pravo vrijeme. Naime, u siječnju ove godine Zakon o odgoju i obrazovanju se promijenio, pa je, pod egidom rasterećenja djelatnika, spomenica izbačena s popisa obvezne školske dokumentacije. Iako nije zabranjena, mnoge škole više neće voditi spomenicu, što je šteta jer su to vrijedni arhivski dokumenti koji govore o životu i radu ne samo škole, nego i cijele zajednice. Ponekad su spomenice jedini izvor za proučavanje života zajednice.
Što se nas tiče, u našoj ćemo školi i dalje voditi spomenicu ručno, nalivperom, u formatu i obliku kakav treba biti. Nadamo se da će to jednoga dana postati baština za mlađe generacije, i da se neće dogoditi da spomenice budu izgubljene, kao što je skoro bio slučaj s kronakom iz Rašćana. Važno je voljeti svoje korijene i znati kako su tvoji preci živjeli i radili. To nas oplemenjuje i čini humanijim ljudima. Zato sam zahvalna na ljudima poput našega Matka i Branka koji iz ljubavi i s velikom odgovornošću čuvaju našu baštinu od zaborava, kao što to i moja kolegica Marija čini u svom mjestu.
Često se na kraju svake školske godine, kada ručno pišem spomenicu, u šali uspoređujem s poštarom Bombištom iz „Našega malog mista“, koji je simpatičan lik kroničara malog mjesta, a zapravo je obavljao važan posao bilježenja značajnih događaja. Zato, unatoč zakonskom ukidanju obveze pisanja spomenica, nastavit ću taj posao raditi s nadom da sve zabilježeno postane trajna baština budućim generacijama, rekla je Adriana Turić Erceg.
BRANKO RADONIĆ: Ne želimo stvarati „mrtve knjige“, nego knjige koje će živjeti u zajednici, iz kojih će se učiti
Povjesničar i predsjednik Društva prijatelja vrgorske starine Branko Radonić autor je brojnih projekata koji se tiču povijesti Vrgorske krajine. Objavio je dosad knjige: „Stoljeća vrgorskog vina i pršuta“, „Vrgorac 1690.“ i „El Shatt – Dalmatinci u pustinji“, a „Kronaka Pučke škole Rašćane 1926. – 1941.“ njegova je četvrta knjiga. Kako je nastala govorio je na predstavljanju.
– Hvala vam što ste se u ovako velikom broju okupili ovdje, gdje je sve počelo prije gotovo stotinu godina. Ova škola otvorena je 1926. godine, nakon dugog truda i zalaganja stanovnika ovoga kraja, predvođenih njihovim župnicima. Inicijativa za gradnju škole pojavila se još 1893. godine, zahvaljujući najviše zalaganju župnika don Nike Mimice. On je iz sela otišao 1908. godine i umro 1925., a tek godinu dana nakon njegove smrti škola je otvorila svoja vrata, za vrijeme župnika don Ivana Čondića. Odmah tada započelo je pisanje kronake. Nazvali smo knjigu po originalnom nazivu – kronaka, što dolazi od talijanskog „cronaca“, dok se na sjeveru Hrvatske nazivala spomenicom.
Iz kronake saznajemo tko su bili učitelji, što su radili u školi i izvan nje, te u koja su društvena događanja bili uključeni, zajedno s učenicima. Kroz kronaku pratimo kako mjesto živi uz svoju školu. Na primjer, iz nje saznajemo da se današnji školski vrt izvorno zvao Zelengaj, a djeca su ga sadila još 1938. godine. To su podaci koji su s vremenom zaboravljeni, a ovom knjigom želimo ih ponovno osvijestiti ovom narodu. To je samo jedan od primjera zašto pišemo ovakve knjige. Ne želimo stvarati „mrtve knjige“, nego knjige koje će živjeti u zajednici, iz kojih će se učiti. Želimo da ono što je zajednica zaboravila ponovno postane njen dio.
Matko nam je kronaku donio 2018. godine, kada smo osnivali Društvo prijatelja vrgorske starine. Prepoznao je da se radi o nečemu vrijednom i zanimljivom, te da bi bilo šteta ne napraviti nešto s njom. Čim sam je prolistao, u glavi mi se odmah rodila ideja o pretisku, ali i kritičkom izdanju kronake. Adriana je već 2019. napravila inicijalni prijepis, no pandemija je sve zaustavila. Tako da kronaka na kraju nije postala prva knjiga u izdanju Društva, već šesta. Drago mi je da smo pričekali jer izdajemo Kronaku upravo u godini kada hrvatska država ukida vođenje školskih spomenica. Tome sam se suprotstavljao u e-savjetovanju, iznoseći brojne argumente, ali sam bio odbijen. Spomenice su iznimno vrijedne za povijest škola i krajeva u kojima su pisane. Mnogi podaci koje ćete moći pročitati u Kronaci Pučke škole Rašćane neće se moći pronaći nigdje drugdje.
Matko je učinio veliku stvar već samim time što je u hrpi papira za otpad prepoznao nešto vrijedno. Većina bi se možda ustručavala, bacila bi sve u smeće, samo da se što prije očisti. Kada smo počeli raditi na knjizi, nisam želio napraviti samo prijepis, već pružiti i širi kontekst povijesti školskih spomenica. One su uvedene u drugoj polovici 19. stoljeća i od tada se njihovo vođenje nije bitno mijenjalo. Pravilo je uvijek bilo isto: spomenicu vodi učitelj kojega zaduži ravnatelj. No, svaki učitelj je drugačiji – neki taj posao rade rutinski, a neki unesu i lirske momente. Rukopisi se također razlikuju. No, zahvaljujući mom dugogodišnjem iskustvu u čitanju arhivskih dokumenata i poznavanju različitih povijesnih činjenica i termina, uspjeli smo pročitati sve i mislim da je konačni rezultat izuzetno vrijedan.
Rašćane su jedno od rijetkih sela Zabiokovlja koje se može pohvaliti s nekoliko knjiga; većina drugih sela ima vrlo malo ili nimalo napisanih djela. Žao mi je što nismo u prilici o svakom selu Vrgorske krajine čitati ovakve knjige, jer se dosad na tome ništa nije radilo. Međutim, uvijek ćemo, kad god budemo imali priliku, objavljivati ovakve knjige izvora za bilo koje selo za koje to bude moguće. Zato smo u sklopu našeg izdavaštva pokrenuli Biblioteku povijesnih izvora Matica, u kojoj objavljujemo izvore koji predstavljaju temelj naše lokalne povijesti.
Kronaka koju je Matko spasio postojala je samo u jednom primjerku i mogla se izgubiti svakog dana. No, sada je objavljena u 500 primjeraka, pa ju je teže izgubiti. Uvodna poglavlja, prijepis i faksimil koje držite u rukama zasigurno će pobuditi emocije, a možda i osvježiti neka zaboravljena sjećanja na priče koje ste čuli u djetinjstvu od svojih djedova i baka. Zahvaljujem kolegici Adriani na upornosti u prepisivanju kronake, a posebno Matku, koji ju je sačuvao i donio u Društvo, završio je Radonić.
Nakon završetka predstavljanja, druženje se nastavilo u prizemlju škole gdje su Mjesni odbor Rašćane i volonteri pripremili prigodni domjenak. Bila je to prilika ne samo za razgovor o knjizi, već i o budućnosti školske zgrade koju tek čeka renovacija, a možda jednog dana i pretvaranje u lijep Dom kulture sela Rašćane gdje bi se neke buduće knjige o povijesti ovoga kraja mogle predstavljati i valorizirati. Rašćanci to zaslužuju.
Branko Radonić
foto Željka Opačak