Iz kutije od recimo 500 ovakvih listova ako pronađem par dokumenata o Vrgorcu to je zgoditak! Ne piše na kutiji šta je u njoj. Da bi se kutija uopće pregledala ne traje ispod sat do dva vremena. Naravno u takvim okolnostima i uz želju da se pregleda što veći broj dokumenata u ograničenom vremenu, nema se kad čitati o kakvom se dokumentu radi, već samo fotografiram digitalnim aparatom one dokumente u kojima primijetim neku ključnu riječ poput „Vrgorac“ ili njegova sela, polja, brda, prezimena, pojedince i organizacije s tog područja, događaje vezane za naš kraj i slično. Nije to uvijek najbolji put, ali drugačije ne ide u situaciji kada se arhiv nalazi daleko od mjesta stanovanja. Eventualni propusti dopunjavaju se tijekom narednog dolaska. Tek kad dođem doma sjednem za računalo pa detaljno čitam. Sve to je početak bremenitog, ali uzbudljivog povjesničarskog zanata. Cijeli taj put je u cijelosti nepoznat javnosti, pa odatle motiv za ovim kratkim tekstom.
Arhivi obično naplaćuju fotografiranje i naknadu treba platiti bez obzira što sam fotografiraš, i to ne za objavu, već kao radni materijal. I kad za neku temu koju obrađujete imate arhivski fond od 500 ili 600 kutija, a u svakoj kutiji po 500 ili 600 listova koje treba pregledati, otprilike možete izračunati koliko dugo sve to traje. Naravno, ne treba ni spominjati da do arhiva prvo treba doći jer se nalaze u Splitu, Zadru, Dubrovniku, Zagrebu (benzin, autoceste, parkinzi, hrana, noćenja, naknade (sve financiram sam ili ako mi ponekad netko pomogne, barem kroz uslugu ili poznanstvo) i što je najvažnije: slobodno vrijeme!)… U svemu tome puno pomognu divni djelatnici arhivâ koji su uvijek na raspolaganju i maksimalno se potrude u potrazi za nekom zametnutom kutijom ili pojedinim dokumentom. A kada se fond pregleda i bitni dokumenti fotografiraju, onda sve fotografije treba složiti u foldere, imenovati i spremiti na mini-server sukladno inventaru tog arhivskog fonda. Tu nema prostora za ikakve greške jer inače propadne sve ono što je prethodno napravljeno u arhivu.
I tek tada počinje pravi posao. Čitaju se arhivski materijali, a koji obično nisu napisani standardnim hrvatskim jezikom, već mogu biti i na drugim jezicima: talijanskom, njemačkom, engleskom; te drugim pismima; pisani strojno i rukom, otisnuti na najrazličitijim mogućim vrstama dokumenata i samog papira. Tako da se i jezik uči u hodu, barem dovoljno da prepoznavanje onoga o čemu neki izvor govori. Kroz praksu se nauči prepoznavati stvaratelja neke vrste dokumentacije čak po rukopisu i vrsti papire i prije nego se išta pročita. Izrađuju se potom bilješke, građa povezuje s drugom građom unutar iste kutije, drugih kutija u tom fondu i drugih fondova u tom arhivu ili u drugim arhivima, pregledava se vezana literatura (nešto se nađe na internetu, za ostalo služe sveučilišne knjižnice u krugu 100 i više kilometara; važno je da se redovito prate nova saznanja znanosti na tom području), povezuju se materijali sa svojim i tuđim ranijim istraživanjima, stvari se stavljaju u kontekst (ogroman posao!) i tek onda ide pisanje teksta, što je poseban svijet za sebe.
Rade se nacrti, potom prve, druge, treće verzije teksta, glavni tekst, sporedni tekstovi, prateći prilozi, fusnote, obrađuju se i imenuju fotografije, rade grafikoni, tablice i slično. Kada se dođe do finalnog teksta i on biva podvrgnut brojnim iščitavanjima i dopunama. Zaista, težak i trnovit je put jednog povjesničara dok na koncu ne dođe do gotovog rada, ali kada se to dogodi shvatiš da se itekako isplatilo.
Branko Radonić
