Razgovor za portal KLIK Ploče
Ovoga četvrtka, 20. lipnja u Narodnoj knjižnici Ploče s početkom u 19:30 sati povjesničar iz Vrgorca i predsjednik Društva prijatelja vrgorske starine Branko Radonić predstavit će svoju treću knjigu, kapitalno djelo „El Shatt – Dalmatinci u pustinji“ koje je objavljeno prije nekoliko mjeseci i već je pokupilo brojne pozitivne osvrte stručne i opće javnosti.
Povodom pločanskog predstavljanja razgovarali smo s autorom.
U knjizi El Shatt – Dalmatinci u pustinji obuhvatili ste svaki aspekt života Dalmatinaca u logorima Italije i Egipta, te nudite detaljan pregled nastanka i repatrijacije zbjega kao i analizu uprave, javnih službi, političkog života, zdravstva, organizacije života i rada, komunalnih pitanja, prosvjete, kulture, medijskog izdavaštva i vjerskog života šatorskih gradova, kao i odnosa prema Saveznicima. Koji je bio vaš motiv u pisanju ove obimne knjige?
Prvo da vam zahvalim na prostoru koji ste odlučili posvetiti mojoj knjizi, ali još više povijesti dalmatinskoga zbjega u Italiji i Egiptu 1943.-1946. godine. Svaka ovakva javna objava pomaže čuvanju kolektivnog pamćenja na naše sugrađane koji su u vihoru Drugoga svjetskog rata otišli u zbjeg.
Da se vratim na Vaše pitanje. Moja baka Milica Franić iz sela Vina kod Vrgorca je u djetinjstvu zajedno sa svojom obitelji bila dio dalmatinskoga zbjega u Italiji, u drugoj polovici 1944. godine. Dio obitelji i potomaka danas živi u Pločama. Bakino iskustvo bilo je, recimo, jedna od iskri koja me zadržala na toj temi jer sam njezine priče o putovanju čuo još kao dijete, iako sam za pojam El Shatt saznao tek u srednjoj školi iz udžbenika povijesti. Ali priča o knjizi započela je prije desetak godina u Državnom arhivu u Splitu gdje sam istraživao neku arhivsku građu o vrgorskoj povijesti i sasvim slučajno naišao na popis zbjega u El Shattu iz 1945. godine. Prvotno sam planirao preuzeti podatke o Vrgorčanima, dodati kontekst i izdati knjigu od maksimalno 100 stranica o zbjegu Vrgorca. Ali kada sam se suočio sa stotinama kutijama izvorne arhivske građe koja je donesena u domovinu iz Italije i Egipta shvatio sam da se o dalmatinskom zbjegu ima još mnogo toga za reći, iako je u prošlosti dosta već pisano. I malo pomalo, knjiga je narasla na gotovo 800 stranica.
Koliko je trajalo istraživanje i priprema za pisanje ovakvog jednog djela, kakva su vam iskustva sa svjedocima vremena i koliko je njih bilo spremno na suradnju?
Obzirom na velik opseg ove teme, istraživanje je zapravo trajalo dosta kratko, oko dvije godine, iako se u manjem intenzitetu nastavilo i tijekom samog pisanja knjige, naredne tri godine. Kad god bi nakon završetka radnog dana u školi mogao uhvatiti malo slobodnog vremena zaputio bi se u splitski arhiv i istraživao arhivsku građu. Kasnije i u makarskom muzeju gdje ima dosta fotografija, a potom i u drugim hrvatskim i inozemnim arhivima i na internetu. Usporedo s tim vršio sam razgovore sa sudionicima zbjega u Vrgorskoj krajini. U početku se nisam previše nadao da ću na terenu išta pronaći o zbjegu. Jer ma koliko povijest Vrgorske krajine bila bogata, ona je u velikoj mjeri neistražena i nikad nikome nije bila prioritet.
U lokalnim novinama koje sam tada uređivao i putem društvenih mreža širio sam informaciju o svom istraživanju i molio sve koji mogu pomoći da se jave. To se uskoro i dogodilo i sve više mladih ljudi, mojih vršnjaka se počelo javljati i organizirati moje razgovore sa svojim djedovima, bakama i susjedima koji su bili u zbjegu. Ti predivni i skromni ljudi koji su u najranijoj dobi prošli golgotu izbjeglištva pustili su me u svoje kuće i svoja srca, govorili i govorili. Bilo je tu suza i smijeha. Ja sam strpljivo slušao i trudio se tek ponekad postaviti koje pitanje kako bi usmjerio razgovor na detalje koji su me zanimali. I kao rezultat svega nastalo je predivno poglavlje sa svjedočanstvima izbjeglica iz Vrgorske krajine, meni osobno najdraže u knjizi. Mogu ga s jednakim interesom i žarom čitati i ljudi iz bilo kojega drugoga kraja Dalmacije odakle je potjecao zbjeg jer će naići na brojne zajedničke točke pamćenja. Sve izbjeglice su do danas preminule, ali oni svoja svjedočanstva i nisu davali radi sebe, već zbog svojih potomaka. I na tome im od srca hvala!
Samo istraživanje i pisanje trajalo je pet godina i posao sam završio 2018. godine. Narednih pet godina sam tražio urednika i izdavača, uređivao rukopis, dopunjavao, radio grafikone, tablice i karte, pregledavao brojne verzije složene knjige i drugo. Bilo je vrlo naporno jer gotovo je nemoguće raditi ovakav projekt, a ne živjeti u Zagrebu i Splitu gdje su smještene gotovo sve relevantne znanstvene i arhivske institucije, stručnjaci, mogućnosti. Ali sve se isplatilo. O veličini posla svjedoči činjenica da knjiga ima tri izdavača i tri urednika.
Kakve su reakcije na predstavljanjima vaše knjige? Koliko uspješno, barem po vama, ste uspjeli prenijeti emocije u čak 800 stranica knjige i koliko je ona bitna nasuprot realnih činjenica?
Dosad smo imali četiri predstavljanja, premijerno u zgradi Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu 30. travnja, potom u Makarskoj, Vrgorcu i Gradcu. Svugdje su nas dočekale pune dvorane zainteresiranih, a među njima uvijek i nekoliko sudionika zbjega. Čim je knjiga izašla, u društvu unuka po nju se u Vrgorac zaputio vaš sugrađanin, borac Ivo Karamatić. To me posebno oduševilo. Osvrti na knjigu su dosad od reda vrlo povoljni i mislim da sam njome uspio uhvatiti najvažnije činjenice o svakom aspektu nastanka i života zbjega, kao i njegova povratka u domovinu. Knjiga je vrlo obimna i prepuna podataka pa ju je urednik Tihomir Ponoš nazvao enciklopedijom zbjega. Osim te obimnosti, mislim da je važna i po tome što se zbjeg prvi put razmatra na način da je unutar istih korica obuhvaćen i opći pregled povijesti zbjega kao i lokalni, u ovom slučaju na primjeru Vrgorca. Imamo tako pregled od gore koji je važan za cijelu Dalmaciju, kao i ovaj mikro pogled gdje se razmatraju razlozi koji su doveli do pojave zbjega u jednom dijelu Dalmacije. Vrgorski pregled će, vjerujem, biti zanimljiv i svakom drugom kraju jer će potencijalni istraživači imati trasiran put kako istraživati svoj lokalni zbjeg i kako razgovarati sa sudionicima. Nadam se da se neće gubiti vrijeme jer svjedoka je sve manje. Nemojte čekati da vam netko dođe iz Zagreba i istražuje vaš zbjeg jer to se neće dogoditi. Krenite sami.
Inače, kad već pitate za reakcije, knjiga je još u rukopisu ostvarivala uspjehe. Izdavač je rukopis 2021. prijavio na Javni poziv Ministarstva znanosti i obrazovanja za znanstvena djela i visokoškolske udžbenike i među 610 dobitnika, „El Shatt – Dalmatinci u pustinji“ bio je po dobivenim sredstvima peti u poretku. Nedavno smo saznali da je knjiga dospjela na Popis A za obvezan otkup Ministarstva kulture i medija tako da će završiti i u brojnim hrvatskim knjižnicama.
Nakon što je prošlo izvjesno vrijeme od izdavanja knjige, biste li da možete nešto promijenili?
Kada nastaje rukopis neke knjige, pogotovo ovakve povijesne tematike, onda se broj stranica brzo povećava, počinje s desetinama, a onda se prebaci na stotine. Pogotovo kad vas nosi mladenački elan. Mogao sam u ovoj knjizi napisati još par stotina stranica, dodati još slika, ubaciti još koje svjedočanstvo, još koju bilješku, ali u jednom trenutku sam morao stati i zaokružiti priču vodeći se s egidom da se čitatelja ne smije zamoriti jer ionako premalo ljudi čita knjige, a još manje čita povijesne knjige. Ništa iz knjige ne bi promijenio, ona je i kvalitativno i vizualno ispala jako dobro. Nadam se da će postati nezaobilazna u brojnim kućnim bibliotekama.
Imate li nešto novo u planu i hoće li možda nova knjiga biti slične tematike?
Upravo s kolegicom Adrianom Turić Erceg završavam kritičko izdanje i pretisak Kronake Pučke škole Rašćane 1926. – 1941. i to će biti moja četvrta knjiga. Planiram i neke dokumentarne izložbe i projekte vezane za vrgorsku povijest u sklopu aktivnosti Društva prijatelja vrgorske starine. Jedna od izložbi će biti o Vrgorčanima u El Shattu. A obzirom da sam tijekom predstavljanja knjige „El Shatt – Dalmatinci u pustinji“ naišao na još neke Vrgorčane koji su bili u zbjegu, planiram prikupiti njihova svjedočanstva. Toliko sam dugo istraživao zbjeg da ću ga teško napustiti u svom radu, bez obzira na sve druge projekte koje planiram. A uostalom, sudionici zbjega su to zaslužili.
Razgovarala Eleonora Doboš
