U nedjeljnom izdanju ‘Slobodne Dalmacije’ od 24. ožujka (stranice 16-19) novinar Vinko Vuković objavio je opsežan prikaz knjige Branka Radonića ‘El Shatt – Dalmatinci u pustinji’, objavljene nedavno u nakladi Društva prijatelja vrgorske starine, Synopsisa i Plejade. Tekst članka prenosimo u cijelosti:
Vrgorski povjesničar Branko Radonić napisao je životno djelo na 800 stranica ‘El Shatt, Dalmatinci u pustinji’
Egzodus koji fascinira i nakon 80 godina
‘Dragi moj sine, nalazim se u Katatbi. Sretna sam što ti se mogu javiti svojom rukom. Kako si, sine moj. Budi i dalje hrabar. Ja se ponosim što imam tebe borca, Roko moj, meni je ovdje dobro. Nadam se da ćemo se brzo vidjeti. Primi pozdrav od majke. Šimice Vlahov’.
Nije sramota. Slobodno pustite suzu dok ovo budete iznova čitali, jer ništa ljepše, ništa iskrenije i ništa časnije u današnje doba hulja nećete pročitati.
Šimica Vlahov, majka partizanskog borca s otoka Prvića, iz Šepurine, do tog pisma nikad u životu ništa sama nije bila napisala. Nepismena je ona junaka othranila. A onda su je poslali u Egipat, u zbjeg, u zemlju za koju je samo zahvaljujući Bibliji znala da postoji. I tamo je prvi put pero uzela u ruku. Iako odavno u sedmom desetljeću života, tamo je naučila pisati samo kako bi svom sinu poslala pismo. I poručila mu neka ne brine, kako vazda dalmatinski sinovi za majke brinu, jer njoj je, reče, dobro.
Roko Vlahov nikada nije pročitao što mu je njegova majka napisala. Poginuo je 1943. godine kao zamjenik političkog komesara IV. bataljona 2. dalmatinske brigade, a njezino pismo, zahvaljujući Prosvjetnom odjelu Centralnog odbora zbjega (COZ), objavljeno je u ‘Vijestima’ iz El Khatatbe’ 27. kolovoza 1944. godine.
Šimica Vlahov bila je izbjeglica. Jedna od tisuće izbjeglica iz Dalmacije, uglavnom žena, djece i staraca, koji su usred Drugog svjetskog rata poslani na dalek put preko Sredozemnog mora. O njima u svojoj trećoj knjizi, životnom djelu na 800 stranica koje je nastajalo pet godina, piše 38-godišnji vrgorski povjesničar Branko Radonić. Knjiga se zove ‘El Shatt, Dalmatinci u pustinji’ te predstavlja dosad najopsežniji, najozbiljniji i najautentičniji prikaz zbjega o kojemu se, koliko god čudesan i velik bio, u današnjoj Hrvatskoj zna tako malo.
Svaki aspekt života
Radonićeva knjiga obuhvaća svaki aspekt života Dalmatinaca u izbjeglištvu, odnosno detaljan pregled nastanka i repatrijacije zbjega kao i analizu uprave, javnih službi, političkog života, zdravstva, organizacije života i rada, komunalnih pitanja, prosvjete, kulture, medijskog izdavaštva i vjerskog života šatorskih gradova, kao i odnosa prema Saveznicima.
Autorova baka Milica, iz sela Vina, kao djevojčica bila je dio zbjega, u Italiji, jer nisu svi izbjeglice završili u Egiptu, a knjigu je posvetio svim Vrgorčanima koji su išli u zbjeg, pogotovo obitelji njegova pradjeda Jure Franića.
– Kao istraživač povijesti Vrgorske krajine mnogo boravim u arhivima, pa sam tako jednom prilikom prelistavao građu u Državnom arhivu u Splitu i sasvim slučajno naišao na popis izbjeglica u El Shattu. Prvotno sam htio prepisati samo imena Vrgorčana te tako barem malo doprinijeti gotovo nepostojećoj historiografiji Vrgorske krajine, no daljnjim istraživanjem suočio sam se sa stotinama kutija i knjiga izvorne građe i shvatio da se o dalmatinskom zbjegu može još mnogo toga reći i da bi bilo šteta ne iskoristiti priliku i napisati opsežan pregled njegove povijesti – kaže nam Radonić.
Pisanje knjige, smije se, bez obzira što je trajalo godinama, bilo je lakši dio posla.
– Daleko teže bilo je meni, iz malog provincijskog grada te izvan istraživačkih kulturno-obrazovnih institucija i bez poznanstava u struci, pronaći urednika, izdavača i financije. A kako je i taj posao trajao pet godina, znači da je ukupno deset godina trebalo da knjiga ugleda svjetlo dana. Ona, na koncu, ima tri urednika i tri izdavača, što samo po sebi govori o njezinoj opsežnosti, a na javnom pozivu Ministarstva znanosti i obrazovanja za znanstvene knjige i visokoškolske udžbenike po dobivenim sredstvima bili smo unutar prvih pet od 610 prihvaćenih projekata – ponosno će autor.
Pod povijesnim pojmom El Shatt danas se misli na egzodus gotovo 40 tisuća ljudi, u najvećoj mjeri Dalmatinaca, koji su nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943., a prije ili tijekom njemačke okupacije, pod zaštitom partizanske vojske i mornarice izbjegli na Vis, a odatle u Italiju te uz pomoć Saveznika na koncu u Egipat. Manji dio zbjega pronašao je svoj privremeni dom na samom jugu Italije, u gradićima Santa Maria di Leuca, Santa Maria al Bagno, Santa Cesarea i njihovoj okolici, a tu su boravili 1944. i u prvim mjesecima 1945. godine, da bi potom bili repatrirani u domovinu.
– Većina zbjega napustila je Italiju zbog nedostatka stambenog prostora i logističkih problema u prvoj polovici 1944. te je savezničkim brodovima otplovila za Egipat. Većina je tamo pronašla smještaj u logoru El Shatt, smještenom blizu Sueskog kanala, u Aziji, a ostatak u logoru El Khatatba kod Kaira i logoru Tolumbat kraj Aleksandrije, u Africi. U jesen 1944. zbjeg je iz El Khatatba zbog nepogodne klime i pomora male djece uslijed epidemije ospica prebačen u Tolumbat i El Shatt – objašnjava Radonić.
Zahtjevan proces izvlačenja
Zbjeg je boravio u El Shattu do ožujka 1946. godine. Od travnja 1945. do ožujka 1946. godine izbjeglice su postupno vraćane u domovinu putem 19 repatrijacijskih transporta, a zanimljivo je da je manji dio zbjega, onaj nekomunističkog karaktera, ostao u El Shattu. Nekoliko tisuća izbjeglica iz Italije i Egipta vratilo se pak prije ostalih i uključilo u partizansku borbu kao vojnici, te tehničko ili sanitetsko osoblje.
Sam proces izvlačenja stanovništva prema slobodnom teritoriju na Visu bio je zahtjevan. Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943., njemačka vojska požurila je zauzeti i potom utvrditi dalmatinsku obalu. Na zadarskom, šibenskom i dubrovačkom području to su uspjeli relativno brzo, ali Split i njegova šira okolica pokazali su se tvrdim orahom jer su partizani razoružali talijansku diviziju ‘Bergamo’, preuzeli njezino naoružanje i pružili žestok otpor. Ipak, u narednim mjesecima znatno jača njemačka sila postupno će osvojiti unutrašnjost i obalu Dalmacije, a partizani će se povlačiti na otoke, da bi početkom 1944. slobodan ostao samo otok Vis.
S obzirom da je dalmatinsko partizansko rukovodstvo na svoju ruku uspostavilo kontakt sa Saveznicima u južnoj Italiji, otvorena je mogućnost njihove vojne pomoći i prebacivanje ranjenika i izbjeglica u talijanske bolnice i izbjegličke logore.
– Bojeći se njemačke invazije na Vis, 8. korpus NOVJ i Vrhovni štab višekratno su zahtijevali od dalmatinskog rukovodstva da vojsku prebaci na kopno te je tako sačuva od uništenja u frontalnoj borbi, no Vicko Krstulović je to cijelo vrijeme odbijao što se pokazalo dobrom odlukom jer će Vis kroz 1944. postati vitalna točka spoja Saveznika i partizana, a tu će i Tito sletjeti nakon bijega iz Drvara. A na koncu, na Vis će doći i zbjeg. S obzirom da su dolasku Nijemaca u Dalmaciju prethodile vijesti o njihovim zločinima, stanovništvo nije trebalo previše ‘animirati’ za odlazak, iako je tajnik Oblasnog NOO-a Dalmacije Miloš Žanko 1. siječnja 1944. poručio kako odlazak u zbjeg ne treba popularizirati jer putovanje nije ugodno, a ni ograničavati ako postoji realna opasnost. ‘Lako ćemo mi ovdje za slučaj potrebe naći mjesta za narod, radije nego da Nijemci kolju’, zapisao je Žanko – prenosi Radonić.
Kako je njemačkim napredovanjem broj izbjeglica sve više rastao, briga o tisućama ljudi otežavala je operativne mogućnosti partizana na Visu, otok je proglašen vojnim garnizonom pa je zbjeg i viško stanovništvo moralo napustiti otok i zaputiti se u Italiju.
– Tamo su bili smješteni u mjestima talijanske ‘pete’, dijelom u logore, dijelom u vile bivših fašističkih glavešina. No, te su objekte Talijani prethodno vandalizirali pa je zbjeg mnogo patio tijekom hladne zime – navodi Radonić.
Čim su prvi izbjeglice počeli dolaziti u Italiju, početkom 1944. godine, Saveznici su počeli tražiti druga rješenja jer je bilo jasno kako taj siromašni i ratom pogođeni prostor, prenapučen izbjeglicama iz različitih europskih zemalja, neće moći primiti neograničen broj ljudi. Ipak, postavlja se pitanje zašto baš Egipat?
Dvostruka uprava
– Dovoljan je letimičan pogled na kartu Europe početkom 1944. godine za zaključak kako izbjeglice iz Dalmacije, ukoliko nisu mogle ostati u Italiji ili se vratiti doma, nisu imale opciju nego otići na drugi kontinent. Sva ostala mediteranska obala bila je okupirana – tumači Radonić.
Razmatrale su se razne opcije, od Alžira, Tunisa, Maroka, preko Libije do Sirije, pa čak i Kenije, a na kraju je donesena odluka da će to biti Egipat, i to lokacija bivšeg logora britanske 8. armije na Sinaju, koji je ispražnjen njezinim napredovanjem prema Europi.
– Zanimljivo je da Miloš Žanko u jednom svom izvještaju piše kako će izbjeglice biti smještene oko Sueskog kanala, ‘gdje je šumoviti i najpovoljniji kraj odnosno tamo najzdraviji’ ali zbjeg je na koncu završio u čistoj pustinji – napominje Radonić.
Podaci o samom zbjegu su fascinantni. Kroz prvu polovicu 1944. u Egiptu su osnovana četiri logora, tri u El Shattu, a jedan u El Khatatbi, a u njima je toga ljeta bilo nešto više od 27 tisuća ljudi. Od toga broja, oko dvije petine bila su djeca, dvije petine žene, dok su jednu petinu činili muškarci. Vjerski gledano, bilo je 24.875 katolika, 2000 pravoslavaca, 122 židova, četiri muslimana, 30 starokatolika te jedan evangelik.
– Najviše zbjega potjecalo je s Makarskog primorja (uključujući i Vrgorac), zatim s Korčule, Visa, Hvara, Brača, Splita, Preka, Pelješca, iz šibenskoga kraja te drugih područja Dalmacije, nešto Like itd. Kada je zbog pomora male djece u jesen 1944. zatvorena El Khatatba, njezin zbjeg je većim dijelom prebačen u El Shatt, a dio mališana zajedno s majkama upućen je u novi logor Tolumbat, kraj Aleksandrije, gdje je blaga mediteranska klima koristila njihovom općem psihofizičkom stanju – ističe Radonić.
Zbjeg je u početku imao dvostruku upravu, domaću i savezničku, no protokom vremena, pogotovo u Egiptu, domaća uprava uzela je primat jer su partizani zauzeli stav da su izbjeglice neodvojiv dio jugoslavenskog antifašističkog pokreta.
– U prvih pola godine, na čelu savezničkog zapovjedništva u El Shattu stajao je mladi britanski bojnik Langman, otvoreni protivnik komunističke ideologije i stalni trn u oku Centralnom odboru zbjega koji se u svojim izvještajima stalno žalio na njegov rad. Nakon Langmanova odlaska u kolovozu 1944. i dolaskom liberalnijeg južnoafričkog potpukovnika Bekkera, odnosi COZ-a i Saveznika su se normalizirali i bili puno korektniji. Slično je bilo i na jugoslavenskoj strani gdje su rigidnije komuniste zamijenili umjereniji predstavnici, predsjednik COZ-a Ivo Markić i sekretar Mate Barbić, a tu je bio i Mato Jakšić, koji bio na čelu Vojne misije NKOJ-a u Kairu – govori Radonić.
Dvije političke grupacije
Domaća uprava u El Shattu bila je strogo hijerarhijski organizirana. Na vrhu piramide stajao je Centralni odbor zbjega koji je rukovodio organizacijom života i rada u logorima. Egipatski COZ, s Markićem i Barbićem na čelu, djelovao je odvojeno od istoimenog tijela u Italiji kojega je predvodila Ružica Markotić, ali oba su polagala račune Oblasnom narodnooslobodilačkom odboru Dalmacije.
– U stvarnosti, logorima je iz ilegale upravljala Komunistička partija, a odbornici iz njezinih redova tek rijetko su navodili svoju stranačku pripadnost i uglavnom su djelovali kroz pojam ‘simpatizer NOB-a’. I otvoreni komunisti i simpatizeri NOB-a u popisu iz ožujka 1944. čine 61 posto od ukupno 178 odbornika u zbjegu. Ostali odbornici pripadali su građanskim strankama, među kojima je prvi bio HSS s 27 posto odbornika – ističe Radonić.
U zbjegu u Egiptu postojale su dvije političke grupacije. Prva je bila većinska i uključivala je više od 95 posto logoraša, koji su prihvaćali upravu odbora zbjega, većinski popunjenih komunističkim odbornicima. Drugu političku skupinu, s oko dva do tri posto ukupnog broja logoraša, činile su izbjeglice koje su se protivile komunističkoj dominaciji u upravi zbjega. To su uglavnom bili pristaše prijeratnih građanskih stranaka te razni monarhisti i unitaristi, hrvatski i srpski nacionalisti, državni službenici, politički neutralni pojedinci, ali i drugi čiji su predstavnici smatrali da mora doći do određene podjele vlasti. Radonić ih u knjizi naziva nekomunističkim zbjegom, jer su ih tako zvali i Saveznici.
– Dio tih izbjeglica se odmah ili nešto kasnije odijelio od partizanskog zbjega te je boravio u logoru El Arish, a dio je ostao živjeti do kraja pod partizanskom upravom u El Shattu. Neke od njih partizanska uprava El Shatta uspjela je uključiti u platformu zajedničke borbe protiv fašizma, a oni koji su bili vjerni svojim stavovima ostali su živjeti u El Shattu i nakon odlaska partizanskog zbjega u ožujku 1946. godine. Pridružio im se i zbjeg iz El Arisha, tu su boravili neko vrijeme, a poslije su se raspršili po svijetu – kaže Radonić.
U uvodu knjige navodi kako je El Shatt, po svom društvenom uređenju i općem funkcioniranju, bio socijalističko društvo, prethodnica nove jugoslavenske države.
– Iako su narodni odbori upravljali i brojnim oslobođenim područjima Jugoslavije, samo se u zbjegu, daleko od opasnosti rata i pod materijalnom zaštitom Saveznika i od njih priznatom autonomijom, mogla razviti zajednica slična onoj kakvu su komunisti stremili stvoriti u Jugoslaviji poslije rata. Umjetno stvoreni El Shatt bio je gotovo idealno utopijsko društvo u kojemu su svi članovi materijalno jednako posjedovali, odnosno ništa. Sve je pripadalo zajednici, a pojedincu ništa. Svatko je volonterski doprinosio zajednici koliko je mogao u skladu sa svojim vještinama i mogućnostima, ne tražeći nikakve nagrade ili priznanja za to. Sustav je bio postavljen tako da nije bilo oportuno tražiti nagradu, posebno ne novčanu. A to se odnosilo na sve izbjeglice, od dna do vrha postavljene hijerarhije. Uspjeh u radu uvijek je bio uspjeh cijelog kolektiva, a rijetko pojedinca – obrazlaže Radonić.
Škola na otvorenom
Iako Komunistička partija nije djelovala legalno, komunisti su bez problema držali vlast u svojim rukama.
– Iako će na odgovornim dužnostima biti mnogo osoba koje politički nisu bile aktivne ili su pripadale građanskim strankama, sustav je funkcionirao onako kako je to odgovaralo Partiji te njezina kontrola nad zbjegom niti u jednom trenutku nije dolazila u pitanje. Čak ni u razdobljima najtežih savezničkih i rojalističkih pritisaka na upravu zbjega – veli Radonić.
Dodaje kako je među narodom bilo protivnika ovakve uprave, no velika većina ipak ju je podržavala, čemu su najbolji dokaz radni i drugi uspjesi zbjega. O tome najbolje svjedoči činjenica da je u izbjegličkim logorima usred beživotne egipatske pustinje izlazilo desetak novina ili časopisa, pri čemu je najvažniji bio Naš list, koji je gotovo svakodnevno izlazio od 1944. do 1946. godine.
– Čim je zbjeg došao u El Shatt, dostupni učitelji počeli su okupljati djecu kako bi mogli otvoriti škole. Tada nisu imali nikakvog smještaja za učionice ni pribora. Predavalo se vani, a djeca su učila prva slova pišući ih prstima u pijesku. Posebno oduševljavaju tečajevi opismenjavanja zbog zauzetog stava da se u domovinu nitko ne smije vratiti nepismen – prepričava Radonić.
Otvoreni su vrtići, osnovne i srednje škole, zanatske škole i svakovrsni tečajevi pa je tako zabilježeno kako je na svim razinama u siječnju 1945. 282 nastavnika podučavalo 10.922 ljudi.
Djelovanje poljoprivrednog tečaja na imanju u El Khatatbi dalo je pak opipljive rezultate u roku dva mjeseca. Već u kolovozu učenici su obradili cijeli prvi vrt, a u drugome priredili tri tisuće kvadratnih metara zemljišta za sjetvu. Izgrađeni su kokošinjac, kuničnjak i moderni svinjac sa 16 boksova. U izvorima se spominje i nastamba za golubove. Na imanju je u kolovozu proizvedeno 1225 komada balancana, 170 komada krastavaca, 150 kilograma dinja, 100 kilograma kupusa i 100 kilograma drugog raznog povrća.
Ni sport nije bio zanemaren. Dapače. Posebno su se njegovali gimnastika i šah, a bila je oformljena i nogometna liga s nekoliko klubova.
Stigao i Hajduk
– U sklopu svoje znamenite stodnevne turneje sredozemnim državama Afrike i Azije, i Hajduk je, kao momčad NOVJ-a, 11. travnja 1945. odigrao utakmicu u El Shattu te je pobijedio 4:0. Zanimljivo je da je Hajduk svoje tradicionalne dresove prepustio momčadi zbjega Jedinstvu, a sam je zaigrao u crnoj boji. Na jednim i drugim dresovima bila je ušivena velika crvena zvijezda petokraka – navodi Radonić.
U logorima, unatoč ideološkom zalaganju Komunističke partije za ateizam, bio je bogat i vjerski život. U školama se držao vjeronauk, a uspostavljene su i župne crkve te župni uredi u kojima su vjerske obrede obavljali svećenici Hvarsko-bračko-viške biskupije, dok je don Andro Štambuk, Bračanin s doktoratom Gregorijane, imenovan dekanom-vikarom zbjega.
– Kada se analizira tolerantan odnos logorske uprave prema vršenju vjerskih obreda ponekad se ističe kako je on bio rezultat namjere partizanskih vlasti da se svide Saveznicima, odnosno želje da se nova Jugoslavija, koja je preko rojalističkih snaga na zapadu etiketirana kao diktatura Komunističke partije, prikaže kao demokratska i tolerantna država. U tome sigurno ima mnogo istine, međutim, vjerska situacija u logoru ipak je bila daleko složenija – tvrdi Radonić.
– Dolazak Dalmatinaca u negostoljubivu pustinju imao je velikoga utjecaja na njihovo opće psihičko stanje i zato je u svrhu normalizacije situacije bilo logično održavanje običaja koji su postojali u domovini. Uostalom, tko je prakticiranje vjere mogao i zabraniti? Jer, ma koliko podržavali partizane i Partiju, vjera je tim ljudima bila duboko ukorijenjena u njihovu kulturu, mentalitet i svakodnevni život, pa je se ne bi tako lako odrekli da ih je na to netko i tjerao – zaključuje Radonić.
Njegova impozantna povijesna studija, s više od 110 bilješki te preko 150 fotografija, karata, tablica i grafikona, izlazi u godini kada obilježavamo 80. godišnjicu osnutka logora te je svojevrsna enciklopedija zbjega za kojom će posegnuti svaki budući istraživač, ne samo zbjega, nego i Drugog svjetskog rata.
Okvir 1
Poslalo i umjetnike – U tuđoj zemlji i Tijardović, Hatze, Marinković…
– Sa zbjegom je na put upućen i određen broj tadašnjih poznatih osoba ili onih koji će to tek postati. Najviše ih je bilo iz polja umjetnosti. Skladatelj Ivo Tijardović boravio je neko vrijeme u zbjegu u Italiji, dok je u Egiptu vrlo plodonosno djelovao skladatelj i dirigent Josip Hatze. On je vodio Kazališnu grupu Centralnog odbora zbjega, najizvođeniju i najuspješniju umjetničku skupinu u El Shattu. Ona je bila glavni reprezent zbjega i nove Jugoslavije te je u 17 mjeseci svoga djelovanja izvela 135 vlastitih priredbi u izbjegličkim i vojnim logorima i egipatskim gradovima. Književnik Ranko Marinković vršio je više dužnosti u prosvjetnim i kulturnim dijelima zbjega, a vodio je Odbor za postavljanje velike izložbe zbjega u El Shattu, Kairu i Aleksandriji 1944. i 1945. koja je možda najbolje dočaravala uspjeh dalmatinskih izbjeglica u izgradnji šatorskog grada usred Sinajske pustinje. Uz navedene, u logoru je djelovala grupa umjetnika među kojima akademski kipar Ante Kostović, koji je izradio spomenik Majci Dalmatinki u El Shattu, potom kipar Ante Šitić, arhitekt Helen Baldasar, akademski slikari Rudolf Bunk, Živko Kljaković, H. Maly, Ljubomir Nakić, Mate Radmilović, Kuzma Vitaljić, Vojka Ružić i drugi. Spomenimo i političarku Savku Dabčević koja je vršila brojne funkcije u zbjegu, kao i kasnijeg direktora Televizije Zagreb Ivu Bojanića – nabraja Radonić.
Okvir 2
Na naslov nije bilo dileme – Dalmatinci u debeloj većini
– Zbjeg se službeno nazivalo jugoslavenskim, a danas se u znanosti i medijima često zove hrvatskim što je točno u smislu da je potjecao iz Hrvatske, ali ne i u etničkom smislu jer, iako su Hrvati u njemu činili većinu, bilo je dosta pripadnika drugih naroda. Zbjeg su činili ljudi iz mnogobrojnih dalmatinskih gradova, gradića, sela i zaselaka, pa je njegova povijest postala općedalmatinska stvar. Zbjeg je za te generacije postao dio njihova identiteta. Meni kao stanovniku Dalmacije, u čiju je srž kolektivnog pamćenja zbjeg ugrađen, nije bilo nikakve dileme kako nasloviti knjigu. Na terenu, među stanovništvom zbjega i njegovih potomaka, to je i 1944. i 2024. bio i ostao dalmatinski zbjeg – tvrdi Radonić.
Okvir 3
Uz impozantnu arhivsku građu – 20 svjedočanstava sumještana
– Djelatnici Državnog arhiva u Splitu uvijek su mi bili na raspolaganju, a koristim priliku zahvaliti i Upravi arhiva što je uzela u obzir da živim i radim u školi izvan Splita pa su mi tijekom dolazaka omogućavali uvid u veći broj kutija nego što je to uobičajeno. Nešto građe pronašao sam u Gradskom muzeju Makarska, a poslužio sam se izvorima koje čuvaju Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu, Kongresna knjižnica u Washingtonu, Memorijalni muzej Spomen područja Jasenovac, Arhiv Ujedinjenih naroda u New Yorku, Vojni arhiv Srbije u Beogradu te poneki manji imatelji građe. Obišao sam i razne veće knjižnice u državi te obavio terenski rad u Vrgorskoj krajini. U knjizi imam i gotovo 20 svjedočanstava svojih sumještana koji su boravili u zbjegu. Uživao sam razgovarajući s tim ljudima koji su me najsrdačnije primili u svoje kuće i svoja srca. Većina je preminula prije izlaska knjige, ali oni to ionako nisu napravili radi sebe, već zbog svojih potomaka. Inače, u svojim istraživanjima nikad se ne ustručavam kucati na bilo čija vrata, pa sam tako radio i tijekom pisanju ‘El Shatta’. Neka vrata ostala su čvrsto zatvorena, ali negdje sam dobio svesrdnu, ponajprije ljudsku i kolegijalnu pomoć. Na prvome mjestu moram spomenuti kustosa makarskog muzeja u mirovini Velimira Urlića, a u Vrgorcu su mi najviše pri ruci bili prijatelji Miljenko Pivac i Igor Majstrović. Informacije o knjizi mogu se pak dobiti kod nakladnika i na e-mail adresi dalmatinski.zbjeg@gmail.com – kaže Branko Radonić.
